Vajar Radomir Vulanović istoriju pretače u kamen

Decenijama se jakaju Radomir-Šoro Vulanović i kamen. Nekada pobijedi Šoro, nekada gračanički oblutak, ali ne predaju se ni jedan, ni drugi. A i kako bi, kada jedan drugome daju snagu.

“Ne popuštamo ni jedan, ni drugi, a vidjećemo do kada će to trajati”, sa osmijehom kaže čovjek sazdan od kamena crnogorskog.

Gotovo sedam decenija umjetnik je u svojevrsnoj samoizolaciji, u trouglu atelje „Breme“, porodično imanje u selu Laz kod Nikšića i rijeka Gračanica, gdje nalazi kamen. Ne smeta mu, kako reče, izolacija jer druguje sa likovima koje stvara, a na društvu bi mu pozavidjeli svi, tu su devet Petrovića, Nikac od Rovina, Vladimir i Kosara, likovi iz "Gorskog vijenca", Vuk Mandušić, Ridžal Osman, Vuk Mićunović, Hamza kapetan, vojvoda Draško, iguman Stefan, vladika Danilo, sestra Batrićeva...

Junak do junaka, a među njima Šoro - “poeta sa čekićem u ruci“ koji je skulpturama predstavio dio crnogorske istorije iz 17, 18. i 19.vijeka. Skulpture poput onih Ljuba Čupića i Joke Baletić su svojevrstan uvod u 20. vijek crnogorske istorije.

“Istorija me inspiriše, a ‘Gorski vijenac’ sam još kao dijete naučio napamet. On je godinama ležao u meni. Ja i ne znam ništa drugo bez ovu čeljad ispod kape crnogorske da pravim. Istorija je puna tajni i zagonetnih likova, a tu su još i prelijepi gračanički kamen, rodno ognjište i volja da radim. Materijala imam dovoljno, još mogu da radim, a istorija crnogorska je bogata i nikada se ne može završiti”, kaže umjetnik koji je imanje pored riječe Gračanice predstavio u svojevrsnu galeriju u kojoj su izložene 63 skulpture.

“Crna Gora i ja smo neraskidivo vezani, kao jedno smo. Zbog toga, između ostalog, uglavnom radim sa kamenom. Da sam u Vojvodini možda bih radio sa glinom a ovdje mi je najlogičniji izbor kamen. To je i najjeftiniji, najpristupačniji i meni najbliskiji materijal”, kaže Vulanović koji je do sada imao 12 samostalnih i 41 kolektivnu izložbu u zemlji i regionu.

Na početku gradske tvrđave uradio je “Nikšićanku sa vjetrom u kosi”, na Vučjem dolu u ogromnom drvenom stablu isklesao je „Vučedolca”.

“Sada se bavim drvetom, radim muško-ženske likove i pripremam knjigu poezije, četvrtu po redu, koja će izaći početkom naredne godine. Najvjerovatnije će se zvati ‘Boem i Severina’ jer oni jednostavnu idu zajedno”, riječi su čovjeka koji zimi uglavnom provodi vrijeme u galeriji “Breme” koja se nalazi u Rudom Polju.

Kad grane sunce tada je u Lazu.

“Sa bremenom se rađamo, živimo i nestajemo. Tako svaki čovek, pa i ja. Zato se galerija zove ‘Breme’. Ali, ne bunim se ja zbog tog bremena. Navikao sam cijelog života da radim i stvaram, inatim se sa kamenom i drvetom, dajem im dušu”, kaže Šoro.

Među urađenim skulpturama ima jedna koja predstavlja svojevrstan kuriozitet. Riječ je o glavi vojvode Draška koja se nalazi u dvorištu kuće novinara i publiciste Miša Draškovića u Lukovu. Skulptura, obima četiri, a visine 1,7 metara, teška je više od četiri tone i najveća je na Balkanu. Vajar, koji voli ljude, ali mu ipak više prija da samuje, da se druži sa skulpturama, poezijom i pivom, uradio je glavu vojvode Draška za pedeset sati danonoćnog rada, a kao osnov poslužila mu je slika Rista Stijovića.

( Svetlana Mandić )