Legalno do daljeg

„Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine.

Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.” (Član 1. Ustava Crne Gore)

Demokratsko-pravna država XXI vijeka trebalo bi da svojim građanima pruža pravnu sigurnost, obezbjeđuje egzistencijalnu izvjesnost i garantuje jednakost. Njene institucije treba da nastoje da ograničavaju samovolju aktuelne vlasti i vrše zaštitu vrijednosti na kojim je zasnovana ta država. Ova konfrontacija političke vlasti i prava, koja se često poistovjećuje sa direktnim sukobom protiv korupcije i organizovanog kriminala, započinje zakonodavnim procesom kojeg kontroliše institucija zadužena za očuvanje ustavnopravnog poretka. U Crnoj Gori imamo levijatanski čvor! Zakoni i strateške odluke donose se na razne načine i Ustavni sud kontrolu ovog procesa obavlja sporadično.

U Sloveniji je Državni zbor (Skupština) usvojio Rezoluciju o normativnoj djelatnosti i njome odredio načela i djelovanje državnih organa pri pripremi, donošenju i sprovođenju propisa. Date su jasne smjernice o saradnji sa stručnom i drugom javnošću kod pripreme propisa. Zbog obezbijeđenja pravne sigurnosti, kao i daljeg razvoja opšte pravne i političke kulture, ustanovljena je obavezna analiza efekata propisa i tzv. „ocjena posljedica”. U Srbiji je tokom 2012. Projektna grupa za unapređenje zakonodavnog procesa, sastavljena od predstavnika svih zakonodavnih institucija, civilnog društva i privrednog sektora, izradila Studiju o unapređenju zakonodavnog procesa u Republici Srbiji. Pored uporedne analize iskustava zemalja regiona i Evropske unije, ova studija ponudila je konkretne preporuka za unaprijeđenje ovog procesa. U Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore za 2014. godinu, pored značajnog kašnjenja usvajanja antikorupcijskih zakona, navodi se i da nadležni skupštinski Odbor „nije ispunio svoj potencijal i nije bio aktivno uključen u pripremanju ključnih zakona u oblasti borbe protiv korupcije”.

Da postojeći „briselski copy-paste” model ne daje zadovoljavajuće rezultate, najbolje potvrđuju odluke Ustavnog suda Crne Gore. Svojedobno su odredbe Zakona o medijima, Zakona o finansiranju političkih partija, Zakona o javnim okupljanjima, pa čak i neke odredbe Poslovnika Skupštine Crne Gore ocjenjene kao protivustavne. Ove odluke govore zaista mnogo o tome „da je nešto trulo u državi”.

Njima se potvrđuje da ne postoji jasan konstitutivni odnos Vlade i parlamenta, kao i da postojeća konstalacija odnosa ukazuje na de facto tzv. kancelarijski oblik vladavine. Brine i okolnost da bi opozicija, kada bi postala „kalif umjesto kalifa”, eventualno zloupotrijebila svoj dominantni politički uticaj.

Nikada urađena procjena štetnosti protivustavnih ili protivzakonitih pravnih akata ukazuje na osmišljenu i organizovanu političku korupciju. Koliko je uredbi Vlade, odluka lokalnih parlamenata, regulatornih agencija, Centralne banke, državnih i lokalnih javnih preduzeća koje su bile, ili su i dalje, protivne Ustavu i zakonima Crne Gore? Koliko je direktnih ili indirektnih pokazatelja za osnovanost ove tvrdnje u izvještajima Državne revizorske institucije? Koliko je, i još koliko će, ministara, gradonačelnika, direktora javnih preduzeća u slučaju tužilačke istrage smjerno reći da je sve bilo po zakonu i da su za tu, i takvu odluku, ruke podigli poslanici, odbornici ili članovi upravnog odbora? Bitno je da se Prijedlogom zakona o Ustavnom sudu ograničava retroaktivno dejstvo odluka i štite savjesna treća lica. Ne želeći da nikog neosnovano optužim, navešću da je u Sloveniji postupak lobiranja uređen Zakonom o integritetu i sprečavanju korupcije, kao i da praćenje lobiranja obavlja Komisija za sprečavanje korupcije.

Nakon navedenog, ne čudi što nećemo skorijeh dana slušati skupštinsku raspravu o Prijedlogu zakona o lobiranju, ali je zato ekspresno razmotren i stavljen na dnevni red zakonski tekst o Ustavnom sudu. Ova okolnost umanjuje mogućnost da će navedena institucija dobiti nova procesna ovlašćenja i biti u mogućnosti da vrši tzv. preventivnu kontrolu ustavnosti. Ovaj postupak, u svom širem smislu, podrazumjevao bi da određeni pravni akti, zakonodavnih ili javno-upravnih organa, kao i drugih organa državne vlasti, nakon svog usvajanja, a prije stupanja na snagu, prođu provjeru ustavnosti i zakonitosti.

Ustavni sud CG bi, ex constitutio et ex offo, samostalno inicirao i sprovodio postupak apstraktne kontrole propisa, ali i prihvatao zahtjeve ovlašćenih predlagača, odnosno inicijatora. U slučajevima kada bi ovlašćeni predlagač, odnosno inicijator, odustao od postupka Ustavni sud bi mogao nastavio sa daljim ocjenjivanjem ustavnosti ili zakonitosti ako bi to smatrao neophodnim.

Jačanje administrativnih kapaciteta (npr. preusmjeravanje kvalifikovane radne snage iz javne uprave ), bolja kontrola primjene odluka, obaveznost saradnje državnih organa i definisanje odnosa Vrhovnog suda sa Ustavnim sudom povodom ustavne žalbe (npr. povreda prava na suđenje u razumnom roku, određenje naknade štete zbog povrede prava i dr.) omogućili bi bolju zaštitu Ustavom proklamovanih vrijednosti i donekle umanjili štetnost određenih političkih odluka (npr. definisanje položaja vjerskih organizacija na osnovu ugovornog odnosa, nekontrolisanje rada Fonda za manjine, zloupotreba javnih resursa i nesavjesno raspolaganje opštinskom i državnom imovinom i sl.).

( Neđeljko Necko Đurović )