Sveti Sava u Crnoj Gori

„Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi, Srpske crkve i škole, svetiteljskoj glavi...“

Na Cetinju je prva proslava Svetog Save kao školske slave, zabilježena 1856. Svečanost se zbila u vrijeme vladavine knjaza Danila Petrovića, a o njoj svjedoči cetinjski dvorski protođakon i sekretar Mitropolije, Filip Radičević. Nije isključeno da je takvih svetkovina bilo i ranije u crnogorskoj prestonici, pošto su cetinjske škole osnovane dvije decenije prije - ali o tome nema dokumenata. Međutim, prema pisanim izvorima kulturno-prosvetnih društava iz Boke, Sveti Sava se organizovano slavio kao patron tih organizacija i mjesnih škola u Risnu već od 1835, Bijeloj 1824, Morinju 1845, Kotoru 1839. pa ima smisla pretpostaviti da su svetosavke školske svečanosti i na samom Cetinju starije od 1856.

Prema Radičevićevom opisu, pomenuta proslava započela je Svetom Liturgijom u Cetinjskom manastiru, odakle su sveštenici, vjernici i đaci u procesiji (litiji) krenuli prema školskoj sali, uz zvonjavu zvona i pojanje tropara Svetom Savi. Sala je bila ukrašena slikama knjaza Danila i knjaginje Darinke, a na bogoslužbenom mjestu nalazila se ikona Sv. Save. Tu se obavljalo osvećenje vodice, poslije kog je najbolji učenik održao prigodan govor. Na kraju sabranja, svi prisutni zajedno su pjevali himnu Sv. Savi, pjesmu čije smo prve stihove dali u uvodu ovog teksta. Svečanost se završila tako što je knjaz Danilo lično uručio nagradu najboljem đaku.

Autentičnost ovog zapisa je utoliko veća ako se zna da je prvi nagrađeni đak, baš te 1856. bio upravo protođakon Filip. Izvještaji hroničara o kasnijim proslavama Sv. Save na Cetinju, mnogo su sadržajniji i detaljniji u opisu. Te proslave su se, pored bogosluženja, sastojale od raznolikih svečanosti - od koncerata u Zetskom domu, preko zabava na dvoru, do sabranja u školama - a sve pod jasnim pokroviteljstvom vladarske kuće Petrovića. Zabilježeno je npr. da je 1896. cetinjskoj osnovnoj školi knjaz Nikola darovao veliku ikonu Sv. Save. Školske proslave Sv. Save na Cetinju, nastavljene su, bez prekida i pod austro-ugarskom okupacijom, a poslije 90 godina nasilno su obustavljene po završetku II svjetskog rata. Posljednja zabilježena školska svetosavska svečanost na Cetinju je ona iz 1946. u Cetinjskoj gimnaziji. Ali, sa prestankom svetosavskih manifestacija u svetovnim školama nije prestalo proslavljanje Sv. Save na Cetinju. Prvi srpski arhiepiskop je svečano praznovan u Cetinjskom manastiru i u crkvi Sv. Jovana Krstitelja u Bajicama, decenijama, sve do danas. A od 1992. i u obnovljenoj Cetinjskoj bogosloviji.

Himna „Uskliknimo s ljubavlju...“ predstavlja tipičan plod epohe nacional-romantizma s kraja 18. i početka 19. vijeka. Iz njenog teksta se vidi da ima za cilj buđenje svijesti o jedinstvu svih krajeva koji su se smatrali srpskim u to vrijeme. Samim tim, pored duhovnog, ona ima i kulturni, pa i jasan politički, nacionalni karakter. S obzirom da je nastala u tom i takvom vremenu ona i nije mogla biti drugačija, a do danas je opstala kao najomiljenija pjesma na svim prostorima koji slave Sv. Savu. Međutim, kult Sv. Save u našem narodu mnogo je dublji, sadržajniji i stariji od ove himne i vremena u kom je ona nastala. Svima je jasno da ona ne može da iscrpi sav značaj svetosavlja, niti sa njom možemo do kraja da poistovjetimo svetosavski kult.

Pa ipak, ova himna se na Cetinju pjeva preko 150 godina, bez prestanka! Kulturni i politički svjetonazori se mijenjaju, i to je tako prirodno. Današnje pokoljenje na drugi način razumijeva ono što je nastajalo vjekovima prije nas. Neko se sa ovim stihovima poistovjećuje, neko ih poštuje, a neko ne. Ostavljajući sve to po strani, lične i kolektivne afinitete crnogorskih građana, jedna činjenica je nezaobilazna i vrlo važna. Mi u današnjoj Crnoj Gori nemamo monogo takvih spomenika kulture kao što je Svetosavska himna. Nemamo toliko staro i tako kontinuirano prisutno nematerijalno kulturno blago kao što je ova pjesma, koja se na Cetinju pjeva, rekosmo, punih 16 decenija, a u Boki i drugim krajevima naše države, blizu dva vijeka.

Zato je njen značaj za kulturu ove države, ovog građanskog društva, mnogo veći od onoga što bi nam sugerisala neka politička ili nacionalistička percepcija ove teme. Šta više, njen značaj u crnogorskoj kulturi ne može se svoditi ni na ovaj impresivni kontinuitet, pa ni na godinu prve zabilježene izvedbe. A sve zbog toga što je svetosavska proslava i pjevanje himne „Uskliknimo s ljubavlju“ 1856. duhovna pojava koja ima svoj autentični crnogorski korijen i svoju bogatu predistoriju.

Svetkovina koja je uspostavljena na inicijativu knjaza Danila, odnosi se na ličnost Sv. Save, žičkog arhiepiskopa koji je još u 13. vijeku, pored ostalih, utemeljio pravoslavne eparhije Zetsku, Budimljansku i Humsku. Zetska je vremenom izrasla u Cetinjsku mitropoliju, Budimljanska je do danas o(p)stala na sjeveru Crne Gore sa sjedištem u Đurđevim stupovima, a Humska je sada Hercegovačka eparhija, sa svojom istorijom na prostorima i u narodu današnje Crne Gore. Dovoljno je reći da je njeno sjedište jedno vrijeme bilo u Bijelom Polju, a drugi put u Manastiru Ostrogu, i da je jedan njen episkop bio Sv. Vasilije Ostroški, slava mu i milost. Sv. Sava je ličnost utkana u bezbrojna narodna predanja od Paštrovića, preko Boke, Stare Crne Gore, Banjana, Pive, do Drobnjaka i Vasojevića. Njega slave kao krsnu slavu ili prislužbu brojna crnogorska bratstva. Njemu je posvećeno desetine pravoslavnih crkava, njime ukrašeno stotine ikonostasa i freskopisa u crnogorskim hramovima. U selima blizu Cetinja do danas se posti svetosavski post, od Jovandana do Savindana. Savindan je označen kao veliki praznik u crkvenim kalendarima Crnojevića i minejima koje je u Veneciji štampao Božidar Vuković Podgoričanin. Savu Nemanjića poštuju rimokatolici i muslimani, a u njegovoj ličnosti Rusi, Bugari i drugi pravoslavni narodi vide svoga svetitelja.

U ove svetosavske dane, kada se širom Crne Gore drže bogoslužbena sabranja i svetosavske akademije, bio bi red da se zapitamo koliko čuvamo spomen na Sv. Savu, odnosno - koliko čuvamo sami sebe?

( Gojko Perović )