Ćeklići na pjenu od mora

Malo ko je uspio da pronikne u crnogorski mentalitet kao scenarista Miodrag Karadžić. Njegova dugogodišnja saradnja sa Živkom Nikolićem dovela je do kultne serije Đekna još nije umrla, a ka će' ne znamo čije se replike i dan danas mogu čuti, dok ništa manje uspješan nije bio ni u pozorištu.

Predstave "Jesi li to doš'o da me vidiš" i "Prva bračna noć" su sa velikim uspjehom prikazivane u posljednjim decenijama prošlog vijeka, pri čemu je glavnu ulogu u obje glumio Milutin Mima Karadžić. Ove godine, u režiji Miminog brata Milana Karadžića, gledamo ekranizaciju Miodragove predstave kojoj je ime promijenjeno u "Gorčilo".

Gorčilo Obad (Mima Karadžić) živi u malom crnogorskom selu sa ženom Grozdom (Dubravka Drakić) i ocem Maksimom (Boro Stjepanović). Njegov sin Petrašin (Emir Ćatović) je zaljubljen u Koviljku Cvrkotu (Kristina Stevović), iako su im porodice u zavadi.

Kada Koviljka zatrudni, mladi požele da se vjenčaju, čemu se protive i Obadi i Cvrkote. Situacija se dodatno komplikuje dolaskom geometra Laza (Viktor Savić) sa djevojkom Klarom (Helena Aksamit) u njihovo selo, zato što svaka porodica želi da državni put koji Laza mjeri pređe preko njihovog imanja.

Milan Karadžić, koji je poznat po radu na seriji "Budva na pjenu od mora", pokušava da pomiri gotovo turistički prikaz crnogorskog sela sa mentalitetskim karakteristikama Miodragovog teksta. Za razliku od Živka Nikolića koji je u Đekni slikom pojačavao i mračio ubitačne Miodragove rečenice, Milan ih razblažuje vedrom slikom i muzikom koja kao da je izašla iz filma italijanskog neorealizma.

Crnogorsko selo je ovdje prije svega simpatično i idilično, pa tek onda dopadljivo zaostalo. Ovo dovodi do toga da dramski konflikt, koji je dao ime predstavi, gotovo neopaženo promakne gledaocu. Maksim iz pozorišne verzije "Gorčila" je bio moralni stub porodice i čovjek koji je u svakom trenutku znao šta treba raditi ne samo zbog urođene tvrdoglavosti, već i zbog osjećaja za pravdu.

Taj osjećaj se, dramski, crpio iz izdaje Dimitrija, zbog čega je i zaokruženje predstave (kao i naslov) bio savršeno smislen. Uostalom, i Maksimova težnja da napravi grobnicu sa velikim krstom je bio način da se iskupi zbog grijeha i da skrene pažnju na sebe vlastima kojima se ranije dodvoravao.

Taj Maksim je bio spreman na stradanje i prizivao ga, pa je zbog toga krst simbolički mijenjao petokraku. U ovom filmu - svega toga nema. Maksim je ovdje više kapriciozan nego moralan i više proračunat nego pravedan.

Na crnogorskoj kapi on ima izvezenu petokraku, koju nevješto krije rukom kada uđe u crkvu. Tako ispada da želi i jedno i drugo, da istovremeno bude komunista, ali i vjernik, pa je time i iskrenost njegovog iskupljenja svedena na vic.

Što se tiče ostalih junaka, oni kao da su lišeni nacionalnog i ideološkog konteksta koji karakteriše Maksima, pa tako ispred kafane piju Nikšićko pivo sa kojega je strgnuta naljepnica i nose crnogorske kape koje su prošle sličan tretman.

Kako bi se nagovjestila hipi epoha, uveden je lik balerine Klare. Ona je u selo došla sa torbom na kojoj je znak mira iz Vudstoka. Iako ne vidimo šta je u torbi, iz njenog ponašanja se zaključuje da je vjerovatno pejotl.

Njen momak, geometar Laza, je vegetarijanac koji se maže pomadom. Za razliku od mještana sela koji se književno izražavaju, Laza ima jak novosadski akcenat što samo podvlači njegovu različitost.

Sa druge strane, nepotkupljivost koju pokazuje čini da nehotično preuzima ulogu moralnog kompasa koju bi trebao da igra Maksim. Na suprotnoj strani je prodavac Marinko koga sjajno glumi Andrija Milošević i koji je jedini smislen dodatak u odnosu na original.

Uprkos navedenim manama, onima koji nisu gledali predstavu „Jesi li to doš'o da me vidiš“ ovo lako može biti dobra komedija. Razlog je taj što uprkos propustima scenario Miodraga Karadžića krije dovoljno kvaliteta da ga malo šta može upropastiti. Svima ostalima, „Gorčilo“ neće ostaviti toliko gorak ukus koliko će biti bezukusan.

Ocjena 5/10

( Radenko Savić )