Milo kao živa istina, socijalista i demokrata

„Među kriterijima je došlo do male pretumbacije, pa je sad mnogo važniji nego dosad postao kriterij podrške ulasku u NATO, tu CG dobro ne stoji...“ ( novogodišnja živa istina)

„Dozvolite da prije toga ukažem na potpuno neracionalno predimenzioniranje tog aspekta kampanje ili politike ... Definitivno nijesam zagovornok davanja prevelike važnosti rezultatima istaživanja javnog mnjenja.“ (Predsjednik DPS)

Navikli smo već, na stanovitu metodološku, vrijednosnu i moralnu nesređenost predsjednika depeesa te veselog mu članstva i korisnika usluga. Pa i državnih činovnika koji znaju svoj dug. Ko ih nije slušao il’ razgovaro’ s njima, taj ne zna ponore i bezdane palanačke filosofije. Narcisa bez pravog lica. Elem, „najjača partija“ nas obasipa nepodijeljenom „javnom podrškom“ - odakle godinama crpi pravo za krucijalne ekonomske i političke odluke. Imamo legitimitet, reče jednom predsjednik, možemo sve da prodamo ako hoćemo. A hoće, održao je riječ uprkos protivnicima koji primjećuju kako nije morao ni ovaj put. Otrpjeli bismo nekako, dodaju.

Obostrana ljubav nekad i sad

Depees pješak je na terenu decenijama zavodio priču kako eto, rezultati nijesu (a i kako bi) bogzna kakvi, ali - uprkos tome, opet - „narod voli DPS“ i glasa. Demokratiju, socijalizam, predsjednika. Ljubav je slijepa, šta li. Kad je konačno - ne možeš sve ljude varati svo vrijeme - živa istina o (obostranoj rekosmo li) ljubavi, pokazala svoje depeesovsko lice - „kupiš jednog, dobiješ četiri“ - otvorila se nova etapa u razvoju socijalizma u Crnoj Gori. Bez slatke laži o apsolutnoj, nepodijeljenoj, najbrojnijoj, najvećoj, najjačoj podršci. Pak će car percipiran kao go, opet preduzeti da svoj interes obrazloži kao nacionalni. Nada se uspjehu, makar uz malu pomoć „strateškog partnera“ i krupnog kapitala na zajedničkom poslu cijeđenja prirodnih nam resursa i radne snage. Domaćoj će vlasteli biti potaman da pritvrdi stečene privilegije, moć i kapital. Ortakluk, integracije.

Odbjegla demokratska većina

I taman kad je posljednji „nacionalni cilj“ voljene nam vladajuće klase, pred izvršenjem, presahnu mit o većinskoj podršci i ljubavi. Predsjedniku depeesa je preostalo da ubjeđuje američke senatore kako mu nije prvi put da „preuzima odgovornost“ protiv demokratske većine koja, veli - robuje prošlosti. Sporo zaboravlja. Potonji socijalista je inače i kao komunista bio ljuti neprijatelj mračne prošlosti - eksploatacije, buržoaske demokratije, privatne svojine. Nego, neka senatori vide je li učlanjenje u NATO interesu, a on će se postarati da bude u našem - žuri se demokratskom predsjedniku socijalista. Dok mu je doušnička infrastruktura još čila i djelatna a korisnici usluga na broju.

Očigledno, zaboravni komunista kao socijalista gubi koncentraciju i sve teže glumi glagoljivog demokratu. Decenijama građena, njegovana retorika je tu, ali većma zamuckuje, strpljenje izdaje: metode AB revolucije ne daju euroatlantske rezultate. Konačno, samozvani socijalista i demokrata otvoreno osporava i odbacuje temeljne vrijednosti demokratije.

I što će kome prošlost

Ne tako davno bili smo jednaki u pravima i svojini. Demokratska većina je ukorijenjena u prošlosti makar toliko, što otuda, za razliku od predsjednika i povlašćenih depeesovaca, vuče i baštini tekovine zasnovane na radu. Pa je i svijest građana određena njihovim društvenim bićem (Marx).

Revolucionarna vlast, međutim, u nepravnoj državi sebi će priuštiti skokovit i radikalan raskid sa prošlošću. Zaboraviti polovne lade, minus na tekućem računu i veselo pristupiti integraciji; nakon uspješno sprovedene privatizacije društvene svojine. I demokratsku većinu proglasiti nenadležnom spram interesa vladajuće kapitalizovane manjine koja sa inostranim partnerima gazduje i raspolaže svekolikim - nekad državnim i narodnim - sada lično njihovim bogatstvom.

( Ratimir Vujačić )