Filip David: Nagrada je opasna po zdravlje pisca
Junak “Kuće sećanja i zaborava” Albert Vajs je još od djetinjstva imao prilike da promijeni svoj identitet. Nakon što je 1942. godine pod okriljem užasnog rata ostao bez roditelja i brata Elijaha, neko vrijeme je proveo u kući folksdojčera koji ga nazivaju Hans i nude mu da zamijeni njihovog nestalog sina i tako se spase od sigurne smrti
“Kuća sećanja i zaborava”, roman Filipa Davida, upravo ovjenčan Ninovom nagradom (koja se dodjeljuje od 1954. godine) je višeslojna priča o zlu koje caruje svuda oko nas i u svakom vremenu. Iako fokusiran na Drugi svjetski rat i okvirnu priču o holokaustu, David ispisuje potresne stranice o individualnim sudbinama i nemogućnosti da se racionalno prevaziđu sile demonskog zla.
Junak “Kuće sećanja i zaborava” Albert Vajs je još od djetinjstva imao prilike da promijeni svoj identitet. Nakon što je 1942. godine pod okriljem užasnog rata ostao bez roditelja i brata Elijaha, neko vrijeme je proveo u kući folksdojčera koji ga nazivaju Hans i nude mu da zamijeni njihovog nestalog sina i tako se spase od sigurne smrti. Albert se tada ipak odlučuje da sačuva svoj identitet i pobjegne iz njemačke porodice koja ga je umalo usvojila. Mnogo godina kasnije, na jednoj od konferencija o Drugom svjetskom ratu na kojima učestvuje, Vajs lutajući noću njujorškim ulicama nailazi na “Kuću sećanja i zaborava“. U jednoj od prostorija ovog neobičnog zdanja pohranjeno je nepregledno istorijsko pamćenje... Albert u jednom ekranu može da kao na filmu vidi scene stradanja svojih roditelja i Elijahovog nestanka za koji se osjeća krivim, jer je mlađi brat bio povjeren njemu na čuvanje... U ovom romanu David je vješto ukrstio dnevničke zapise, pisma i snoviđenja, istnske događaje, mit i fikciju, stvarajući višeslojno djelo i iznoseći pred čitaoce potresne sudbine generacije ljudi čiji su životi bili oblikovani jednom ideologijom, a sada su na zalasku.
Povodom Ninove nagrade za “Kuću sećanja i zaborava” (izdavač Laguna), Filip David, 61. dobitik ovog priznanja govorio je za Vijesti iz Beograda, gdje živi i provodi penzionerske dane.
Ovom nagradom ste se na čudesan način približili vašim prijateljima, Danilu Kišu (koji je Ninovu nagradu dobio 1972. za “Peščanik“) Mirku Kovaču (ista nagrada 1978. za “Vrata od utrobe“) i Borislavu Pekiću (Ninova nagrada 1970. za “Hodočašće Arsenija Njegovana“. Šta vam u tom kontekstu znači ovo priznanje?
“Zaista, dok sam pisao, samo sam se jednoga pribojavao: da ne obrukam svoje prijatelje, Kiša, Pekića i Mirka Kovača koji su već dobili tu nagradu. Ninova nagrada je možda jedina nagrada koja donosi veći tiraž knjizi, ali kako sam istakao na dodjeli, nagrada je opasna po zdravlje pisca jer 'dodjela' traje gotovo mjesec dana. Od 170 romana, odabira se 30, pa poslije nedjelju dana 11, zatim uži izbor od nekoliko romana i na kraju se dodeljuje nagrada . Dobro je što se stalno priča o knjigama, ali stvara se jedna takmičarska tenzija koja je vrlo zamorna.”
Poznavaoci Vašeg književnog opusa primijetiće da u “Kući sećanja i zaborava“ obradjujete teme koje su obilježile vaš opus: priroda zla, krivica, demonologija, oniričko, mitsko i mistično. Je li tačna onda teza da pisac uvijek piše jednu te istu knjigu?
“Tačno je. Možda ne za svakog pisca, ali za mene su neke teme i inspirativne i opsesivne. Nijesam toga čak ni bio svjestan dok nedavno nijesam prelistavao svoje rane pripovijetke i tu se upravo provlače teme koje nabrajate, što posebno dolazi do izražaja i u romanima 'Hodočasnici neba i zemlje' i 'San o ljubavi i smrti'.”
Jedan nivo romana “Kuća sećanja i zaborava“ je sudbina dječaka koje roditelji pokušavaju da spasu iz voza, tj. iz puta u sigurnu smrt. Dešavalo se da ako ta djeca prežive često gube identitet. O djeci slične generacije, o lebensborn djeci i njiohovim sudbinama pisala je i Daša Drndić u romanu “Sonnenschein“. Nije li na neki način ova knjiga i posveta toj generaciji koja nestaje?
“Ta djeca koja su se spasla nekim čudom i imala traumatično djetinjstvo danas su odrasli ljudi, generacija koja silazi sa životne scene. Oni su malo ili nimalo znali o svojim roditeljima. Njihove priče su potresne. Najveći poblem bio mi je kako da fikciju pretvorim u stvarnost, a stvarnost u fikciju. Koristio sam ispovijesti, dokumente, ali sam, razumljivo, svemu tome dodavao i dobar dio fikcije, kao i ponešto iz sopstene biogrfije.”
Dirljivo je kada vam neko u najtežem trenutku pruži ruku
Ovo je možda vaša najličnija knjiga. Iako vi lično nijeste preživjeli holokaust, iz knjige “Svetovi u haosu“ i teksta “Porodična hronika: Kako smo se spasavali“ može se vidjeti da je vaša porodica preživjela golgotu tokom Drugog svjetskog rata, ali i da ima i onih pravednika koji se nađu u svakom narodu da spasu ljudski život. Jesam li u pravu?
“U pravu ste. Potresno je i dirljivo da se i u najtežim životnim situacijama nađe neko da vam pruži ruku, po cijenu sopsvenog stradanja. I mi smo preživjeli zahvaljujući tome što su nas prihvatili u jednom selu u podnožju Fruške Gore, skrivali nas, iako je kazna za tako nešto bila odmazda strašnih razmjera.”
( Vujica Ognjenović )