Ona je od smeća napravila kuću, on je našao Makijavelija i naučio da bude borac

Odluka da se, nakon 34 godina postojanja, najveća deponija smeća u Riju zatvori, te 2012. godine je pozdravljena aplauzima. Danas, nešto više od dvije godine kasnije, mnogi sakupljači smeća, "katadoresi" (catadores - lešinari) žale što deponije više nema.

Više od 2.000 samozvanih “lovaca na blago” tražilo je na toj deponiji koju su nazivali "Planina smeća" materijale koji mogu biti reciklirani.

Kleonis Bento je tako jednom među trulom hranom i plastičnim flašama spazila nešto sjajno.

“Našla sam portugalsku zlatnu ogrlicu, prodala je i napravila kuću na dva sprata”, prisjeća se.

Od prodaje narukvice ostalo joj je dovoljno i da sebi priušti odmor od traganja po smeću. Odmarala je čitav mjesec.

Žeraldo Olivijera (63) u smeću je našao novac – 12.000 dolara. Pa drugi put 9.000.

“Bio sam uplašen”, kaže i dodaje “Deponija nam je dala sve”.

Kleonis i Žeraldo samo su dvoje od 2.000 “lovaca na blago” koji su izgubili radna mjesta u noći 2012. kada je deponija zatvorena – nekoliko sedmica prije početka Samita održivog razvoja Ujedinjenih nacija, koji je održan u Rio de Ženeiru.

Zatvaranje deponije su pozdravili ekolozi, političari, pa i većina sakupljača smeća, koji su, uprkos tome što su bili uplašeni za svoju budućnost, smatrali da je njihov rad nehuman i opasan.

Bivše smetlište od 130 hektara postalo je savremena fabrika koja, kroz 200 bušotina, gas od truljenja debelih slojeva smeća prikuplja i pretvara u gorivo za motorna vozila i za grijanje stanova i kuća.

Sakupljači smeća su, kada je deponija zatvarana, dobili jednokratnu pomoć u iznosu od 7.500 dolara i obećanje da će doboto novi posao.

Polo de Resiklažem de Gramačo prvi je reciklažni centar te vrste u Brazilu i zapošljava bivše “lovce na smeće”. Oni sada rade u boljim uslovima, imaju definisano radno vrijeme i redovnu platu.

“Imamo i kantinu, kupatilo i kuhinju. Uvdje je mnogo udobnije raditi i osjećamo se sigurnije”, kaže 62-godišnja Kleonis.

Uprkos tome što sada ima bolje uslove za rad, ona kaže da joj novo radno mjesto ne omogućava jednako dobru zaradu kao nekadašnje prebiranje po smeću – sada može da zaradti tek trećinu onoga što je mogla kao “lovac na blago”.

“Uprkos radnim uslovima, deponija je rudnik zlata”, kazala je Diona Maneti, konsultantkinja koja je 20 godina radila sa sakupljačima smeća širom Brazila.

Prema njenim riječima, sakupljači smeća su nekada mogli da zarade i do 1.500 dolara mjesečno.

“Sada smo srećni”, kaže Rosinete dos Santos, bivša sakupljačica smeća, koja je sada finansijski koordinator reciklažnog programa.

“Ali”, dodaje ona, “ako se otvori nova deponija, svi ćemo otići odavde istog trena i nastaviti da radimo po starom”.

Niko se ne pretvara da je rad na deponiji dobar. Dešavala su se nesreće, bolesti, čak i smrtni slučajevi.

Sakupljači smeća su se u brazilskom društvu osjećali diskriminisano i odbačeno.

“Nije bilo lako, nisam nikad nikome u školi rekla da dolazim sa deponije. Nisam mogla da sklopim prijateljstva sa ljudima jer me bilo sramota zbog toga što radim i jer nisam dugo mogla sebe da pogledam u ogledalu”, kazala je Glorija Kristina dos Santos.

Glorija je na deponiji počela da radi kada je imala 11 godina.

“U to vrijeme na deponiji je bilo i medicinskog otpada iz bolnica, bilo je mnogo krvi, fetisa, mrtvih tijela, leševa životinja”, prisjeća se ona.

“Bilo je veoma opasno”.

Nakon što je jednom stala na iglu, nije radila pola godine. Kada je imala 15 godina, bila je zatrpana ispod planine smeća. Jedina je preživjela tu nesreću, zahvaljujući prijateljima koji su je iskopali.

Godinu kasnije, ostala je trudna. Nakon što se borila sa postporođajnom depresijom, pokušala je da se ubije. Ali, ista ta deponija koja je bila uzrok njene tuge i očaja, donijela joj je spas. Na deponiji je pronašla knjigu ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Godinama je sa deponije sakupljala knjige i napravila malu biblioteku. Kaže da je spas našla u romanu Dostojevskog “Braća Karamazovi”.

“Čitanje mi je pomagalo, čitala sam četiri ili pet knjiga nedjeljno”.

Njen brat Tiao dos Santos je radio na deponiji od osme godine. I, kao i Glorija, našao je inspiraciju u književnom otpadu sa deponije.

“U blatu sam pronašao Makijavelijevog 'Vladaoca', odnio sam ga kući, osušio i opeglao. Nisam čitao Makijavelija kao renesansnog, već kao modernog pisca, od kojeg sam učio o političkim igrama, interesima...", prisjeća se on.

"Vladalac" je knjiga namijenjena da bude priručnik za vladare. Izdata nakon Makijavelijeve smrti, knjiga je zagovarala teoriju da "cilj opravdava sredstvo", što se smatra ranim primjerom realpolitike. Izraz makijavelistički danas opisuje usko, samo-interesno ponašanje, i vodi mnogim nepravilnim shvatanjima Makijavelijeve filozofije...

Tiao je vremenom posato vođa sakupljača i osnivač prvog udruženja u Brazilu, još prije deset godina.

Svoj primjerak Makijavelijevog djela je podijelio sa svoja dva najbliža druga, nadajući se da će ih djelo inspirisati i da će im pomoći da se bore za bolje uslove za sakupljače smeća.

Hoze Karlos Lopez je kao sakupljač smeća radio skoro 30 godina, od svoje devete.

"Makijaveli me je naučio kako da budem vođa", kaže.

Lopezov aktivizam je doveo do toga da, u vrijeme kada je deponija zatvarana, sakupljači dobiju garancije da će dobiti novi reciklažni pogon i da neće ostati bez posla.

Ali, taj san je samo djelimično ostvaren jer – nema dovoljno materijala koji bi bili reciklirani.

Oni su osuđeni na kompanije koje su voljne da doniraju karton, papir, aluminijum, staklo i plastiku. Za to vrijeme, 10.000 tona mješovitog otpada iz domaćinstava, stiže na novu super savremenu deponiju svakog dana. Ali, sakupljačima nije dozvoljen pristup tamo.

Izvorni plan je bio da se u 12 skladišta zaposli 500 katadoresa. Taj plan je daleko od realizacije. Trenutno postoje samo dva reciklažna dvorišta u kojima je zaposleno 50 osoba – 50 od 2.000 koliko ih je nekada radilo na deponiji. Ostali su morali da nađu drugi način da se izdržavaju.

Bivši sakupljači su nostalgični za deponijom. Žeraldo Olivijera je posljednji napustio to mjesto prije nego je zatvoreno.

"Ostao sam do samog kraja. Morao sam vidjeti kraj. Nije to zbog novca, nego zbog prijateljstva."

U ladici pored televizora, on čuva malu plastičnu kesu.

"To je zemlja sa deponije. Ona nosi ljubav. Kad umrem, biće zakopana sa mnom".

Galerija

( Vijesti online )