Italijanski oficir Macola počiva kraj Kolašina

U kolašinskom selu Vojkoviće od 1943. godine je grob italijanskog oficira Macole”, tvrde mještani.

Na imanju Božidara Jankovića, na proplanku Lazina, grob je, kažu, godinama neobilježen, (sada jedva vidljivo pravougaono ulegnuće), ali i neoskrnavljen. Za razliku od mnogih Italijana poginulih tokom rata na području kolašinske opštine, Macolini potomci nijesu posmrtne ostatke svog pretka prenijeli u svoju zemlju.

Milovan Bojić je nedavno zbog toga zatražio pomoć italijanske ambasade u Podgorici. Kapatana Macolu, čijeg se imena ne sjeća, poznavao je samo tri dana. To su bili posljednji dani života Italijana kojeg su partizani, tokom pete ogfanzive, zarobili na Sinjajevini.

Bio sam dijete, ali Macolu pamtim. Sjećam ga se tako svježe da bih ga mogao nacrtati...

“Od kako su ga uhvatili na Sinjajevini, dok su ga strijeljali na Lazinama, bio je smješten u kući mog oca Radovana. Bio sam dijete, ali Macolu pamtim. Sjećam ga se tako svježe da bih ga mogao nacrtati.

Bio je visok čovjek i imao između 40 i 50 godina. Kazao je da je iz Rima. Tri dana je bio u sobi dva sa dva, vezan, čuvala su ga dva stražara. Nijesam mogao da mu priđem, ali znam da smo dijelili sa njim hranu, ono što smo imali - hljeb, skrob i zelje. Stariji su uspjeli da sa njim razmijene nekoliko riječi”, sjeća se Bojić.

Tokom tog kratkog boravka, priča Milovan, oficir neprijateljske vojske je nekim čudom prirastao za srce Radovanu, ali i cijeloj porodici. Bili su svjedoci zadnjih dana njegovog života i ta okolnost, ali i ono što je Italijan u rijetkim trenucima komunikacije kazao ili uradio ganuli su Bojiće. Toliko da su se odvažili da za njegov život mole kapetana partizanskog bataljona, kasnije narodnog heroja, Sava Drljevića.

Četiri puta je Radovan išao da razgovara u komandu bataljona i moli da Macolu ne strijeljaju.

“Tri puta niko ni riječi nije rekao na očeve molbe. Četvrti put Savo je rekao: “Moram, Radovane! Ili njega da ubijem ili ja da budem ubijen.” Takvo je bilo naređenje, ukoliko se italijanski oficir preda, onda su mogli da mu poštede život, ukoliko ne, onda su ga morali strijeljati. Otac je išao tako daleko pa je predlagao i vojnicima zaduženim za strijeljanje da obamnu komadu. Isplanirao je da da jagnje da zakolju, kako bi ostao krvavi trag, da puste Italijana da pobjegne, a kažu da su ga ubili i zakopali. Vojnici, naravno, nijesu pristali”, kaže Milovan.

Kaptena Macolu su, pričao je Radovan kasnije porodici, četvrtog dana poveli iz kuće Bojića prema Lazini. Ponio je i ašov, kojim je sebi iskopao grob. To je bilo neposredno pred povlačnje partizana.

“Od tada skoro svako ovdje zna za taj grob. Želja mi je da se nekako dođe do njegovih potomaka i da mu kosti budu prenesene u Italiju. Zbog toga sam pisao italijanskoj ambasadi. Nadam se da će odgovoriti da će se neko zainteresovati”, kaže Milovan.

Predlagali su da kopamo, ali ne mogu da dozvolim

Božidar Janković na čijoj je livadi strijeljan i zakopan italijanski kapetan kaže da je istu priču čuo od svog oca.

Koliko može sa svojom porodicom čuva mjesto za koje tvrde da je Macolin grob.

Jedino je, kaže, nedavno posjekao grm koji je bio pored ivice gornje strane rake.

“Predlagali su neki mještani da kopamo i vidimo da li je zaista tu grob. Nijesam dozvolio. To treba da uradi neko stručan i nadležan, a najbolje bi bilo uz prisustvo njegovih potomaka, ukoliko ih je ikako moguće naći”, ispričao je Božidar.

Više puta je u toku razgovora sa novinarem ponavljao da cijela porodica čuva koliko može kad obavlja radove na livadi da ne prolazi traktorom preko ulegnuća, za koje mu je otac pričao da je mjesto na kojem je strijeljan zarobljeni italijanski oficir Macola.

Slučajan susret sa dvojicom stopera

Milovan Bojić se sjeća i čudnog događaja od prije 40 godina. Vraćao se iz Berana sa sinom automobilom i na magistrali su primili dvojicu stopera, mladih Italijana, koji su na papiru imali ispisano ime sela u kojem Bojići žive. Dovezli su ih do sela i ostavili.

“Niti smo mi znali italijanski niti oni naš jezik. Nijesmo se mogli sporazumijeti niti smo shvatili šta traže u našem selu. Kasnije, kada su otišli, slučajno, saznao sam da su oni tražili Macolin grob.

Nažalost, mještani kod kojih su se raspitivali, nijesu htjeli ili nijesu znali da im kažu. To mi je mnogo žao. Iako je bio u okupatorskoj vojsci, kapetan Macola ima pravo da bude sahranjen u svojoj zemlji i da mu grob bude obilježen”, kaže Milovan Bojić.

( Dragana Šćepanović )