Polovična šansa za Džulijan Mur

Život koji vodi Alis Holand (Džulijan Mur, Zlatnim globusom nagrađena za ovu ulogu) izgleda savršen, iako to nije savršenstvo za kojim svi žude. Ona je otmena, lijepa pedesetogodišnjakinja, sa troje podjednako divne djece: Anom (Kejt Bosvort), Tomom (Hanter Periš) i Lidijom (Kristen Stjuart). Alis je profesor lingvistike na Univerzitetu Kolumbija, i autor knjige “Od neurona da imenica”. Ona se dobro oblači, kvalitetno se hrani i priprema besprekorne božićne večere. Udata je za Džona (Alek Boldvin), priznatog ljekara, koji je obožava. Imaju stan na Aper vest sajdu, u rezidencijalnom dijelu Menhetna i kuću na plaži. Šta bi moglo da krene naopako? Odgovor je “sve”, što bi Alis shvatila da je čitala Sofokla na koledžu. Ili da je popila šolju kafe sa Džasmin, heroinom filma Vudija Alena “Blue Jasmine”, koja je takođe (filmski) udata za Aleka Boldvina. Svi su vidjeli šta se njoj desilo.

Zamka u koju je Alis uhvaćena, međutim, nije siromaštvo ili preljuba već Alchajmerova bolest, koja se kod nje pojavljuje munjevito, bez milosti. Kreće od sitnica koje podvodimo pod svakodnevnu zaboravnost do potpunog brisanja sjećanja. Vrsta Alchajmerove bolesti od koje ona pati je rijetka - kao da je sudbina odlučila, ironije radi, da uništi izuzetno, uspješno i radosno postojanje sa ništa manje izuzetnom podvrstom bolesti. Prema riječima Alisinog ljekara, “ljudima koji imaju visok nivo obrazovanja, u ovoj bolesti stvari mogu krenuti brže”. U Alisinom slučaju postoji i porodična priča - ona je bolest vjerovatno naslijedila od oca, koji je umro od alkoholizma i, drugo, mnogo gore - postoji vjerovatnoća, pola-pola, da njena djeca nose mutirani gen. Svi oni bi, ako žele da znaju svoju budućnost, trebalo da se testiraju.

Ovo je pakao za sve njih, a, istovremeno, postavlja teške dramske zahtjeve scenaristima i režiserima filma “Still Alis”, Ričardu Glejceru i Vošu Vestmorlendu, koji je prilagodio roman Lise Genova. Kako da razriješe nedoumicu i podijele strašan teret koji može da padne na svako Alisino dijete? Oni to ne čine. Rezultati testova saopšteni su u kratkom telefonskom pozivu, i to je to: gubiljenje nerava koje govori mnogo o filmu u cjelini. I opet, kada dolazi do sljedeće faze propadanja i nevolje, oni će ustuknuti. Postoji jasna razlika između ovog i rješenja iz filma ”Amour” Mihaela Hanekea, koji pokazuje posljednice moždanog udara na jednu stariju ženu, ništa manje prefinjenu od Alis, i na njene najbliže. Haneke zna šta je najgore i smatra svojom dužnošću da to i pokaže; Glejcer i Vestmorlend žele da znamo samo koliko treba, i ništa više.

Za mnoge gledaoce, ovo će biti sasvim dovoljno. Kada jednom vide da Alis mokri u gaće, jer ne može da se sjeti gdje je kupatilo, dodatni detalji nisu potrebni. Zašto produbljivati stvar dalje? Film “Still Alis” je kulturan i oprezno saosjećajan kao i društvo koje opisuje. Od početka se osjeća nastojanje autora da shvatimo ironiju Alisinih neprilika. Držeći predavanje o “odnosu između memorije i računanja koji je sama suština komunikacije”, ona zaboravlja riječ. Kasnije, govoreći sa zdravstvenim radnicima i sapatnicima u bolesti, ona poziva na hrabrosti i za to dobija aplauz, ali ne i od supruga, koji je na službenom putu.

Može se osjetiti da Boldvin pokušava da svoj lik prikaže ne samo šablonski, već i drugu stranu, problematičanog, pa čak i okrutanog čovjeka. Ostatak filma, međutim, ne ide u tom pravcu. Autorima je draža soft varijanta: spori tempo klavira i gudača koji podstiče na oplakivanje; čitanje djelova iz “Anđela u Americi” o uznošenju duša, tu su i snimci starih kućnih filmova, iz prošlosti koja je za Alis nestala zauvijek.

To je bio prilično jeftin trik i kada je prije više od dvadeset godina iskorišćen u “Filadelfiji”, međutim manje manipulativno, a mnogo efikasnije.

Uprkos svemu tome, i u odsustvu bijesa i ogorčenosti koji su prirođeni jednoj od najstrašnijih tema, “Still Alice” je i dalje film vrijedan gledanja, zarad Džulijan Mur. Ona je uvijek kombinacija slatkice i čelične hladnoće, i oboje je pokazala i ovdje. Alisin osmijeh, dok njena moć izražavanja posustaje, je više srceparajući zato što je tako blistav. S druge strane je poruka na njenom laptopu koju, dok je još pri zdravom razumu, ostavlja sebi ili kasnijoj verziji sebe - uputstva za samoubistvo. Divno uhvaćena praktična jednostavnost. “Zdravo Alisa, ja sam ti”, počinje poruka. Biti il' ne biti, istovremeno: to je pitanje koje bi Džulijana Mur, potpuno oslobođena ograničenja ovog filma, tjerala do tragične granice. “Still Alice” joj daje samo polovičnu šansu.

( Nina Vujačić )