Kako su me prepali Kinezi

Poslao sam pitanja na engleskom jeziku, dana 18. decembra, kao zamjenik glavnog urednika nezavisnog dnevnika Vijesti, dakle etikecija na nivou - bio sam novinar koji želi da dobije odgovore i osvježi ekonomski dio novogodišnjeg dvobroja.

Prvo je bilo čudno što me ljubazna teta, sekretarica valjda, uči da šaljem novinarska pitanja na hotmail adresu (chinaemb_hotmail.com), posebno čudno nakon Snoudena, kad znaš da Majkrosoft sarađuje sa američkim službama bezbjednosti i da je hotmail barem dva puta hakerski obaran. Ali dobro - poslušao upustvo i zapisao adresu, bez velike nade da će mi neko odgovoriti. Kao bivši radijski voditelj, osjetio sam preko telefona i vrlo neobičnu tišinu, tišinu stana, rekao bih, nipošto ambasade u kojoj se roje zvuci telefona, faksa, štikala, papira. Ništa od toga, samo glas ljubazne tete, oivičen najmekšom tišinom koju možete da zamislite, satenskom tišinom, ili bi možda prikladnije bilo reći - svilenim mukom.

Nakon osam dana bez odgovora, bez potvrde da je neko uopšte primio moj mail, pozovem opet ambasadu i javi mi se neki sredovječni tip lišen poleta u glasu. Opet ista tišina. Zovite poslije dva. Zovnem poslije dva i teta kaže da me se sjeća, da je sve uradila što je bilo do nje, proslijedila je poruku protokolu, uputila mene radoznalog na pravu adresu i ona više nema đavo popio uticaja.

Pa ko ste vi gospođo, ako nemate uticaja, s kim razgovaram, koja je vaša funkcija? Kad sam postavio ovo trojno pitanje tišina u slušalici je dostigla vrhunac. Nešto istorijsko visilo je u vazduhu. Bila je to tišina kineske države, prepoznao sam, a monumentalni trenutak koji je uslijedio učinio je da se valjda prvi put u životu osjetim kao zapadnjak.

IZVINITE, ALI NIJE MI DOZVOLJENO DA VAM SE PREDSTAVIM, rekla je gospođa, tako je rekla anonimna žena koja se javlja na telefon 020 609 275, podiže slušalicu u ime najveće ekonomske supersile današnjice, najmnogoljudnije zemlje i države sa kojom smo potpisali sporazum o gradnji dionice autoputa vrijedne do 28 miliona eura po kilometru.

Ne pada mi na pamet da pričam o cijeni autoputa, prosto nemam dovoljno ekonomskog znanja da bih sudio o tako složenom poslu. Zato sam i htio da pitam ambasadora, na primjer, zašto je sporazum potpisan na kineskoj teritoriji, dakle u kineskoj ambasadi i kakva je to poruka Crnoj Gori. Pa sam htio da pitam i koliko će radnika da dođe i šale li se Kinezi kad kažu da će Crna Gora da zaradi od prodaje hrane radnicima. Ne bilo primijenjeno, grade Kinezi puteve i u Zambiji, ali su na pijacu u Lusaki stigli kineski trgovci pa su prepolovili cijenu piletine. Štampa trulog zapada piše i da je cijena šargarepe oborena za 65 odsto - do neba se čuje vapaj sa tezge Džastina Mučindua na pijaci Soveto. Čovjek je očajan - kako su se usudili da dođu ovdje i sruše nam tržište, pita on.

U Tanzaniji su se vlasti dosjetile pa je Kinezima zabranjeno da prodaju robu, da se bave trgovinom dok pljušte optužbe za graditeljsku korupciju koja premašuje afrički standard. Sve sam to lijepo htio da pitam ambasadora Kine u Crnoj Gori i objavim njegov diplomatski ritern. Da mi se samo prestavila ona gospođa, ajde da je nazovemo Mileva, možda bih dobio i odgovor je li istina da Kinezi na nekim gradilištima izrabljuju ljude, odnosno uprežu osuđenike kao marvu, da im je ponegdje beton jadnog kvaliteta, što se sve nije dalo naslutiti iz izvještaja RTCG sa gradilišta ispod Jangcekjanga.

Mašta mi ne miruje i zamišljam da je Mileva neka domaćica koja od kuće radi vrhunski posao, izigrava kinesku državu dok podgrijava sarme i dinsta luk. Ako nešto krene po zlu, ako bilo kakav problem na gradnji autoputa do Mateševa iskrsne, pošten novinar će imati dvije adrese: mutavu Vladu Crne Gore koja jedva čeka da ti spusti slušalicu i Milevu iz kineske ambasade koja je vrlo predusretljiva dok je ne pitaš čegovića je.

Kad bolje razmislim, pitanja kineskom ambasadoru, uključujući i ono zašto se kineska zajednica nije socijalno integrisala u Crnoj Gori, ta sam pitanja poslao kad je ambasador bio odsutan, dan nakon Samita šefova vlada Kine i 16 zemalja centralne i istočne Evrope u Beogradu. Evropska unija nema para da nam gradi puteve, pa se izokola buni što Kina gazi evropsko kopno preko Balkana. I taman mi dođe da se bacim na proučavanje geostrateških implikacija kineskog prisustva, uzmem digitron da računam koliko će da košta onaj prelijepi most što ulazi u tunel, krenem dakle da se bavim raznim temama od značaja, kad se sjetim tišine i prođu me žmarci od rečenice: IZVINITE, ALI NIJE MI DOZVOLJENO DA VAM SE PREDSTAVIM.

Šta čovjek da radi? Pokušam da odredim šta me to najviše tišti na Zapadu i okrenem broj telefona kompanije koja zgrće novac na opštem dobru, što bi Internet trebalo da bude, i sa druge strane čujem glas MARKO NA VEZI, IZVOLITE. Pa đe si Marko, ja sam Brano, samo sam htio da čujem ime! Servisi su vam nikakvi, gadite mi se, posebno način na koji reklamirate proizvode, mislim da je sramotno spora usluga u poslovnicama i da vam je nastup licemjeran - ali kad čovjek u jednoj firmi ili državi ima manir da se makar predstavi, sklon sam da toj firmi i državi dosta toga oprostim. Moguće da griješim, dobri moj Marko, volio bih da griješim i da nas kineski putevi povežu sa slobodnim svijetom, samo sam se malo prepao.

Ma, naravno da sam spustio slušalicu. Neću valjda da zamaram operatera Marka, čovjeka na dnu kapitalističke piramide kome je za utjehu jedino doza komfora u odnosu na kineskog radnika. A kineski radnik, poznato je, taj spava u kontejneru i probija brda, daleko od rodne kuće i suda u Pekingu, nadležnog za naš dug od 700 miliona eura, moja Mileva.

( Brano Mandić )