Ekspresivni zapisi o prolaznosti vremena

Nagrađivani crnogorski slikar Goran Ćetković u ovoj godini svoja djela prvi put izlaže upravo u Baru 19. januara u 19 sati u kafeu “Matica”. Pod nazivom “Glasovi tišine”, izložba obuhvata petnaestak radova nastalih u prethodne dvije godine, koji nose Goranov snažan i na domaćoj likovnoj sceni već prepoznatljiv autorski pečat.

“Nisam planirao ovu postavku, ali, kada sam nakon poziva vlasnika lokala vidio o kakvom je prostoru riječ, namijenjenom i za promociju umjetnosti, rado sam se odazvao, tim prije jer ova izložba otvara likovni program “Matice”. Crnogorska publika je upoznala moje radove iz ciklusa ‘Glasovi tišine’ i ‘Zub vremena’ koji se međusobno prožimaju, ova izložba je presjek tog mog stvaralaštva, a zahvaljujući prostranom modernom enterijeru, biće tu i moja veća platna”, priča “Vijestima” Ćetković.

Sve ono na čemu ovaj umjetnik insistira od početka svog slikarstva, sublimisano je na ovim platnima-prije svega gestualnost, snažan i gestualni potez širokom četkom, te ono čemu uvijek teži - ekspresivnost, insistiranje na snazi izraza, koja je njegov intimni autorski genius loci.

Stvaralačku legitimaciju Gorana Ćetkovića na ovoj postavci dopunjava dinamičnost poteza koja negira statiku, bazirana na spontanosti, gdje se pojedinačni potezi na kraju slažu kao djelovi svojevrsnog pokretnog mozaika.

Centralni motiv je dobro poznat - glave koje predstavljaju nemir čovjeka današnjice, njegove unutrašnje nesuglasice i refleksije dešavanja oko njega.

Na ovim slikama je evidentno dejstvo centrifugalne sile, jer autorovi zamasi četkom oko tih glava nerijetko unezvijerenih pogleda stvaraju kovitlace koji svjedoče o žestini svakodnevne egzistencijalne borbe modernog čovjeka.

“Slikam brzi način života čovjeka koji je danas rastrzan na sve strane, uhvatim prvo sam sebe da bukvalno ponekad ne znam na koju ću stranu od obaveza. Iako ta priča još nije završena, mislim da je moje stvaralaštvo kroz ova dva ciklusa doživjelo vrhunac, da je moj izraz sada najzreliji, sa velikim napretkom u tehničkom smislu, a i u drugim aspektima kao što je psihološka analiza likova, te u u drugom likovnom smislu, a likovnost je ono što me prevashodno interesuje”, dodaje Ćetković.

Žanrovski, ovo je i dalje ekspresionizam koji se graniči sa fantastikom i apstrakcijom, što su ranije u svojim osvrtima isticali Dragan Jovanović Danilov, Ljiljana Zeković, Dejan Đorić, Anastazija Miranović, Lucija Đurašković... To je more kojim Ćetkovićev kist brodi sigurno i osvaja prostor sa lakoćom.

“Za moje stvaralaštvo je tipičan taj gest, pojedinačni potez koji uvijek akcentuje bitne detalje na slici - izraz lica, oko, usne. Ta lica su umorna, ali, ipak, i pored svih nedaća i težine životnih okolnosti, ona nose i iskonsku životnu snagu. Svakako, ono što najviše prožima moje slike je krik koji, opet, govori o civilizaciji koja je potrošila mnoge resurse, koja je na umoru”, opisuje umjetnik.

Taj njegov oslikani krik kod mnogih gledalaca izaziva momentalnu nelagodu. Skoro da nema onih kojima se lice razvlači u osmijeh pred nekom od Ćetkovićevih “glava”, one navode na razmišljanje i preispitivanja. Pojedini radovi, poput “Samoće”, ušli su duboko u zonu metafizičkog slikarstva i njima autor pokazuje da je počeo da promišlja “u dubinu platna”.

Na sve ove komentare, Ćetkovič odgovara da se umjetnik mora distancirati od toga da se bude obavezno dopadljiv i prijemčiv na prvi pogled.

“Baviti se umjetnošću uvijek je mač sa dvije oštrice. Treba insistirati na totalnoj umjetnosti, ne treba povlađivati ni publici ni bilo kome drugom. Večina ljudi ima doživljaj umjetnosti kao nečeg lijepo upakovanog, našminkanog, jednostavno-nečeg što iztaziva osjećaje radosti. I sam sam neko ko voli život i ko je srećan, međutim, u umjetnosti je najbitnije biti iskren, rukovoditi se onim što osjećate i baviti se škakljivim temama. Možda sam zaista otvorio tu Pandorinu kutiju, kako su moj rad prepoznali neki istoričari umjetnosti, iz koje je izašao sav taj jedan svijet koji izaziva nelagodu kod posmatrača, a zašto? Zato što taj svijet govori istinu, ono što je vječna tema - prolaznost života. Pogledam iza sebe, decenije djeluju kao da je prošao jedan tren. Ove slike ukazuju na to, samim svojim nazivima kao što su ‘Zub vremena’, ‘Samoća’, ‘Prolaznost’, ukazuju na ta neka stanja. Moje slikarstvo je poduprto jakom emocijom”, ističe barski slikar.

Kompozicijski, Ćetkovićeve glave na ovim slikama “šetaju”, lebde, vise, često bez vrata, bez ramena, ponekad i zasječene, a slikar ih nerijetko smiješta u, unutar svijeta slikarstva, ne baš omiljeni kvadrat.

“Većina portreta je rađena u formatu kvadrata koji je, po nekim razmišljanjima, najteži, ali meni u potpunosti odgovara: treba mi i kompozicijski i slikarski da razbijam neke već viđene klišee. U mom slikarstvu je bitna dinamika slikanja, tu imam dodirnih tačaka i sa akcionim slikarstvom - to je stalna komunikacija, traganje, traženje prave forme i pravog kompozicionog rješenja. To je jako bitno za sliku, ako se smjesti u prostoru tog platna kako treba, mislim da i to doprinosi njenom još većem kvalitetu. Mnogi moji uspjeli portreti nastali su na taj način kojim su razbijeni kompozicijski klišei i gdje sam uz pomoć neustaljenih rješenja došao do još veče dramatizacije na slici, do veće dinamike i samim tim i njene bolje likovnosti”, navodi Ćetković.

Pred kraj prošle godine, umjetnik je mnogobrojne pratioce na društvenim mrežana iznenadio svojim tematskim iskorakom, serijom od dvadesetak pejzaža prepoznatljivih boja i formi dovedenih skoro do nivoa apstraktnog.

Iako su neki od motiva uočljivi na prvi pogled, poput naselja Brca u Sutomoru i Starog grada Bara, ovaj još uvijek bezimeni ciklus ipak je tajni atlas Gorana Ćetkovića, njegovo viđenje alternativne, izmaštane planete.

Sagovornik “Vijesti” potvrđuje da se prethodnih nekoliko mjeseci motivom “odmakao od prethodne teme”.

“Međutim, ako se uporede glave sa tim pejzažima, vidna je konekcija, to je u stvari ista likovna problematika. U slikarstvu sve svodim na najjednostavniju formu, maltene do granice apstrakcije, a ovdje sam sve crpio iz crnogorskog krša - kamen, voda, nebo, tim elementima je sve rečeno, u tom svijetu živim, bio to portret ili pejsaž, Moji pejsaži jesu Crna Gora u malom, ima tu predjela iz moje okoline, ali, ima i fantastičnih. Trudim se da ne ulazim u pretjeranu konkretizaciju motiva, hoću da da i njime ukažem na prolaznost vremena, zato tu ima ruiniranih djelova arhitekturure, oronulih zidina, izumrlih starih naselja. Ispitujem odnos prirode i čovjeka koji je zaboravio svoje rudimente, svoja ognjišta, korijene. Taj ciklus tek treba da bude objedinjen, potom i da dobije ime, ti pejsaži imaju svoju dimenziju, ali, nije to još zrelo za izložbu”, zaključio je Ćetković.

Ravnodušnost posmatrača je najveća kazna za slikara

“Učestvujem na 52. Hercegnovskom zimskom likovnom salonu među 20-ak odabranih autora, predstavljam se sa dva rada - ‘Slijepi putnici’ iz 2011. iz tadašnjeg ciklusa aktova i figura, i ‘Vapaj’, ciklus glava iz 2018. U planu mi je i jedna izložba van Crne Gore, ali, o tom-potom” dodao je Ćetković.

Jedan od komentara poštovalaca Ćetkovićevog prikaza razdora modernog čovjeka glasi da ispred njegovog ateljea u Brci “stoji znak stop trivijalnom i dosadnom”, Goran replicira da slikaru nema veće kazne od ravnodušnosti posmatrača njegovog djela.

“Najgora stvar za umjetnika je ako njegov rad ne izaziva nikakvu reakciju. Mene preko društvenih mreža prati veliki broj ljubitelja likovne umjetnosti, najvećem dijelu te publike se sviđa ono što radim, ali, ima i onih koji ne mogu da razumiju takvu poetiku koja se bavi tamnijim stranama života”, zaključuje Ćetković.

Amblematična plava boja

Valer mu je amblematičan - plava boja, najčešče u tamnim registrima, i upravo ona unosi nemir, gledaocu ne dozvoljava opuštanje, uvlači ga u kovitlac i priču, motiv slike.

Pri tome, i plava i ostale boje sa Ćetkovićeve palete, nerijetko cure preko njegovog platna.

“Uvijek sam se trudio da bojom i površinom definišem i crtež, što nije nimalo lako, i došlo je na osnovu dugogodišnjeg rada. Boja i površina su te koje određuju formu, naravno to mnogo znači za samu sliku jer se tu vidi spontanost. Bježim od konkretnog, racionalnog rješenja, uvijek tražim na granici spontanosti, da bude razliveno, da slika uvijek ‘radi’, da sama po sebi bude živa, jer, ako je forma statična, slika gubi na kvalitetu. Svakako, sve izlazi iz te tame, koja je ovdje plava. Rijetko kad koristim crnu boju, već miješam plavu sa tamnijim nijansama drugih boja i tako stvaram tu tamu - tamno plava sa karmin crvenom ili braon ili umbrom. Iz tog mraka na platnu akcentujem bitne detalje, njih osvijetlim bijelom bojom koja je takođe pomiješana sa nekim drugim bojama, ali, ona je skoro čista bijela, što govori o nekoj čistoći i iskrenosti”, dodaje Ćetković.

( Radomir Petrić )