Turizam - naša strateška grana

Inspiraciju za ovaj tekst sam dobio proteklog vikenda, nakon boravka sa porodicom u Kolašinu, novom centru našeg zimskog turizma. Kroz stanje našeg najprestižnijeg nacionalnog skijališta ogleda se u velikoj mjeri ne samo stanje odgovornosti naših lokalnih uprava, nego i naš nacionalni mentalitet, koji je evoluirao do faze potpune ravnodušnosti na javno serviranje očiglednih neistina ili poluistina.

Moguće da ne bi ni bilo ovog teksta, da u neđeljnom dnevniku našeg nacionalnog TV servisa, ne viđeh repotražu sa istog mjesta. Zaključci i poruke pomenute reportaže su direktno obrnuto proporcionalni naglašavam ne samo, mojim nedvosmislenim utiscima i zapažanjima. Ponovo stari i poznati osjećaj nepravde: dokle će naočigled da nas obmanjuju? Lijepo je biti optimista, lijepo je biti pozitivan, ali moramo znati da je neistina jedno od najsnažnijih sredstava u borbi za naše podaništvo. Sa druge strane, istinskim prikazivanjem problema i propusta ukazujemo nadležnima da ih lakše prepoznaju i otklone. Ipak, kod nas su još takvi nepoželjni. Zabrinjava brojnost onih koji ne žele da čuju istinu. I to je ogromna opasnost ove trenutne crnogorske evolutivne, tranzicione faze.

1. Kolašin je užasno neočišćen i zaprljan grad. Ako je on kao turistički centar takav, strašno je pomisliti kakvi su ostali! Prvi i jedini, ovozimski snijeg je pao u zoru 28. 12. 2014. S pravom je obradovao turističke radnike. Na dan kada je emitovana reportaža na nacinalnom TV servisu, gradom se u jutarnjim i večernjim časovima nije moglo proći. Zbog snijega i leda da prošetaju izlaze samo oni koji moraju ili oni koji vole opasne izazove. Ja sam npr. u subotu i neđelju bio jedan od rijetkih koji je morao. Glavno gradsko pješačko šetalište zaleđeno od utabanog snijega, ono centralno, oko fontane takođe. Ulice sa rupama u sloju leda dubine 10-20 cm. Čak i ona ispred zgrada suda i policije. Nehumano izgledaju izbezumljeni turisti koji izlazeći iz supermerketa i kafića protrčavaju duž saobraćajnica (jer su trotoari neprohodni), da ih vozila ne isprskaju vodom ili pogaze. Zar opština ne može da nabavi rizlu, so, lopate, kolica i zaposli nekoliko radnika da grad takav kakav je učine dostupan turistima? A sve to za petnaest dana (od 28. 12. 2014 do 11. 01. 2015.), ne može da se sredi, u špicu turističke sezone!?

2. Iako je davno odredio svoj strateški razvojni put u sferi turizma, Kolašin ni izbliza nije podigao nivo turističke infrastrukture na potreban nivo. Nema uređenih i osvijetljenih pješačkih zona. Ni onu pored Tare, koju im pokloni kancelarija Evropske unije u CG, nije u prvoj sezoni nakon izgradnje dostupna turistima. Čak nijesu bili u stanju da mobilijar sačuvaju od kradljivaca i varvara. Takođe, nedostaju putokazi, planovi grada i okoline, informacioni biroi (koji rade barem u sezoni). Nedostaje rasvjeta. Smeće je posebna priča.

3. Uprkos reportazi RTCG Kolašin iako pokriven snijegom ima mnogo manje gostiju nego prvih nekoliko zima kada je skijalište obnovljeno. To se vizuelno lako uočava na samom skijalištu po opterećenosti liftova, kojih je manje nego predhodnih godina. I staza skijaških je manje. Sve su to apsurdi našeg turizma. Umjesto da svaka naredna godina bude sa ponudom bogatija, kod nas je to suprotno. I to novinari naše nacionalne televizije ne vide? Po meni, osim jednog hotela i samo djelimično skijališta, u Kolašinu ništa nije na nivou evropskih zimskih centara.

4. Takođe je lako i nedvosmisleno uočljiva promjena strukture gostiju. Rusa i pogotovo gostiju iz Zapadne Evrope je neuporedivo manje, a sezonu izvlače isključivo domaći i gosti iz Albanije. Gostiju iz regiona gotovo nema. Ovo su utisci zaposlenih na skijalištu. Zašto je to tako? Odgovor se u velikom dijelu krije u nerješavanju problema iz tačaka 1. i 2.

Nije tačno da se ništa ne može uraditi bez pomoći Podgorice ili kako vole da kažu naši ministri „stranog strateškog partnera“. Čak da se korektno obavljaju samo redovne službene dužnosti, stanje bi bilo mnogo bolje. Treba se zapitati: đe je bila lokalna vlast za praznike? Vjerovatno su praznovali i spajali neradne dane. U srcu sezone, kada treba da se pravi dohodak?! I da li se ko pita: da li je to u redu?

Mislim da se niko ne pita. Kod nas se, u našoj beskonačnoj tranziciji izgubila subordinacija nadležnosti. Čini se da se nikakva odgovornost ne traži od lokalnih uprava. Nama fale rukovodioci-domaćini.

Oni koji vole da rade, da traže rad i red. Da provjeravaju i kontrolišu. Fale menadžeri koji poznaju i razumiju savremene trendove turističke privrede.

Fale organi koji bi kvalitetno pratili ispunjenje razvojnih dugoročnih i kratkoročnih planova.

Fale kvalitetne inspekcijske i druge službe: komunalni policajci, saobraćajni inspektori, redari na skijalištima kao i na plažama. Ništa ne treba izmišljati, samo preuzeti od EU.

Stanje u drugom našem zimskom centru je mnogo lošije od ovoga. Tamo je nakon više godina prvi put atestirana žičara, koja je ranijih godina korištena bez atesta. Ipak ni to nije bilo dovoljno da radi za praznike i primi malobrojne zaljubljenike Durmitora, koji još dolaze za novogodišnje praznike. A možda ni to neće biti dovoljan argument da u nekoj narednoj repotraži neka novinarska ekipa ne intervjuiše nekoga ko će na pitanje: - kakva je sezona,odgovoriti „super - samo da ovako potraje“?!

( Dragan Žarković )