Je suis CIA

Ili: kako su Vašington i NATO najveći izvoznici terorizma na planeti

Meci koji su, iz kalašnjikova braće Šerifa i Saida Kuašija, usmrtili dvanaest ljudi u napadu na pariški list Šarli Ebdo, putovali su dugo i stigli iz daleka. Priča o slobodi govora i civilizacijskim jazovima, koja se sada rabi, iako važna, u ovom kontekstu prikriva najopasnije. Samoetiketirajuće Ja sam Šarli ili Ja nijesam Šarli, ali i ta sladunjava storija o tome kako su pojedini nedostojni nošenja lente Je suis Charlie, iako sa elementima solidarišućeg, površna je. Svjesno ili nesvjesno - izmješta fokus sa najvažnijeg. Pustimo se, dakle, patetike: odakle meci?

Kraj sedamdesetih. U hladnoratovskoj borbi protiv Moskve, na tlu Avganistana, Vašington nije bio gadljiv na (islamske) fundamentaliste. Naprotiv: vlada SAD finansirala je i podržavala mudžahedine - možemo pročitati - kao odgovor na invaziju Sovjeta. No, scenario je košmarniji. U memoarima Roberta Gejtsa (From the shadows) - dugogodišnjeg direktora CIA i sekretara odbrane - stoji da su američke snage započele tajne akcije šest mjeseci prije sovjetske invazije, sa ciljem da uvuku Sovjete u rat. Isto je potvrdio i Zbignjev Bžežinski. To se i dogodilo: desetogodišnji sukob iscrpio je SSSR što je doprinijelo slabljenju njegove moći, pa krahom.

CIA i pakistanska tajna služba ISI obučavale su mudžahedine. Ili: porodice Buš i Bin Laden su - pojedini podaci pokazuju - povezane. Recimo, 2001. godine Bušova administracija prekida istragu koja se ticala Bin Ladenove familije, dva Osamina rođaka nastanjena u Virdžiniji! Zatim: Osama Bin Laden bio je jedan od deponenata u BCCI banci, koju je pokrenula CIA, 1972. u Pakistanu. Tako je Vašington brižljivo porađao ono što danas naziva „islamskim fundamentalizmom“. Posijali su.

Iran, polovinom prošlog vijeka. Premijer Muhamed Mosadek uvodi društveno-političke reforme. Međutim, počinio je jeres: nacionalizuje naftnu industriju, koja je pod britanskom kontrolom. Upaljen je alarm: u vojnom udaru, 1953. u izvedbi CIA (uz pomoć britanske MI6), zbačen je i držan u kućnom pritvoru, do smrti. Vašington podržava šaha, Muhameda Rezu Pahlavija, marionetu. Ipak, četvrt vijeka kasnije, odlučuju i njega svrgnuti. Direktor specijalne jedinice Bijele kuće za Iran Džordž Bel 1978. predlaže da Vašington zakine podršku šahu i pruži je radikalnoj islamskoj opoziciji Ajatolaha Homeinija.

Kako piše britanski istoričar Vilijam Engdal plan se temeljio na proučavanju fenomena islamskog fundamentalizma prema prikazu stručnjaka za islam Bernarda Luisa. On je zagovarao radikalni pokret Muslimanskog bratstva, koje je stajao iza Homeinija kao sredstvo za „balkaniziranje“ muslimanskog Bliskog istoka po plemenskim i vjerskim linijama. Haos bi se, kaže plan, proširio na način koji je Luis nazvao „luk krize“, koji će se preliti i u muslimanske predjele SSSR-a. Plan sjetve. Tako se i zbilo: Iranu se desio novi vojni udar pod kontrolom CIA. Šah je pao. Na vlast iz egzila (jedno vrijeme bio u Parizu), 1979. dolazi Homeini. Slijedi izvoz islamske revolucije. Vašington, ipak, gubi Teheran.

SAD se ne zaustavljaju: „moralo“ se stati na put iranskom uticaju. U iračko-iranskom ratu, 80-ih, Vašington staje na stranu Bagdada. Amerika sklanja Irak sa liste država koje podržavaju terorizam. Sada im odgovara, pospješuju ga. „Detalj“: Vašington je Bagdadu prosleđivao biološke agense „za naučne svrhe“, među kojima je i onaj koji je bio ključna komponenta hemijskog oružja protiv Kurda, čime ih je pobijeno oko 100.000. Posijali su.

Deceniju kasnije - napadi na tornjeve blizance u Njujorku. I ako se prihvati zvanična verzija (u koju sumnja i čuveni novinar Independenta Robert Fisk) - a, imajući u vidu okolnosti, postoje sumnje da je riječ o efektu paljenja Rajhstaga - ne postoji dokaz koji zločin povezuje sa Bin Ladenom. Kako god, cilj je postignut: lansirana je američka imperijalna strategija, za novi vijek, koja kaže da je neprijatelj bez prostornog i vremenskog ograničenja - terorizam. Promovisana je razbojnička politika „preventivnih“ i „ratova za svaki slučaj“, po kojoj zbog apstraktnog straha od terorizma - u biti: zbog energenata i kontrole - Vašington, sa NATO konjicom, može da interveniše bilo kada, bilo gdje.

Počelo je: Avganistan i mučilište Gvantanamo. Irak i mučilište Abu-Graib. Arapsko „proljeće“ i Libija. Dok su Amerikanci zagospodarili resursima u pomenutim zemljama, pobijene su stotine hiljada ljudi. Raseljeni milioni. Uništene države. Zahuktani građanski ratovi. Uspostavljen kontrolisani haos. Iz njega su stvoreni preduslovi za stvaranje fundamentalističkih organizacija baziranih na korijenima starih, sa američkim žigom. Tako je u Iraku iznikla Islamska država Iraka i Sirije (IDIS). Tu je začeta i Al-Nusra. Po staroj matrici: Vašington direktno podržava te najokorelije fundamentalističke organizacije u zajedničkoj borbi protiv režima u Damasku. I ovo: za rušenje sirijske vlasti CIA obučava, navodno - manje radikalne grupe, u Kataru. Posijali su.

Asad odolijeva, a fundamentalisti jačaju: svijet posmatra kako fundamentalisti odrubljuju glave. Brojni mladi muslimani iz zapadnih država odlaze u džihad, u redove Islamske države. Jačaju i Al-Kaidini ogranci: Boko Haram iz Nigerije, u gradu Bago, u nezapamćenom masakru poklala je, prema izvještajima medija, oko 2.000 ljudi.

Navedeno je logičan slijed američke politike stvaranja, podržavanja i tolerisanja militantnih islamističkih monstruma (druga su priča nepočinstva Vašingtona nevezana za većinski islamske države: od Srednje i Južne Amerike, preko operacije Gladio u Evropi, do Ukrajine). Oni, dakle, Vašingtonu služe trojako: da se bore protiv zajedničkog neprijatelja; da, isti oni, potom, predstavljaju alibi za američke intervencije i, konačno, da terorom proizvode nestabilnosti, kako bi Vašington sa svojom NATO pretorijanskom gardom, po modelu zavadi pa vladaj - vladao. Tako žanju.

Tu smo kod braće Kuaši. Oni su tek poslednji primjer u moru američkih Frankenštajna iz redova “islamskih fundamentalista”. Evo, kako na njihovom primjeru izgleda navedena trojakost služenja Vašingtonu: prvo su, oni i nadređeni im, koristili u borbi protiv režima u Siriji; potom, sada, Vašington sa partnerima, najavljuje žešću borbu protiv “islamskog fundamentalizma”, što znači da će ubuduće, pod plaštom retorike o pojačanom terorizmu, lakše upasti u neku od islamskih država, i, na koncu - Evropa se destabilizuje, a time i lakše kontroliše!

Na koncu o onima iz medija koji nose lente Je suis Charlie. Kada se zdere površni sloj solidarnosti, to je - licemjerje. Jer, upravo je ogromna većina (zapadnih) medija pod (in)direktnom kontrolom Vašingtona. Kao takvi, oni oblikuju javno mnjenje u smjeru politike SAD. Oni su ratna izvidnica. Oni - za potrebe imperijalnog, atlantističkog vojno-industrijskog kompleksa - šminkaju ratove. Oni - u korist lidera iz prvog reda Marša solidarnosti u Parizu, čije politike su pobile više ljudi od onih protiv kojih su se okupili - manipulišu. Oni opravdavaju ratove. Oni huškaju. Stoga nećemo vidjeti da takvi nose oznake: Je suis Irak, Je suis Avganistan, Je suis Libija, Je suis Palestina, Je suis Murino… Njima, u ovom konkretnom slučaju, zapravo, mnogo prikladnije stoji natpis: Je suis Kuaši.

( Marko Milačić )