Smijanje strogo zabranjeno

Mnogi arapski satiričari ismijavaju i kritikuju stanje u svojim zemljama. No zbog toga žive u opasnosti jer vlastodršcima nije do smijeha. Pogotovo ne na vlastiti račun.

U skeču se prikazuje sljedeća situacija: borac Islamske države se vozi u taksiju i agresivno traži od taksista da isključi radio jer da "toga nije bilo u vrijeme proroka Muhameda". Nakon toga isto traži i za klima uređaj. Na kraju taksist izgubi živce, izbaci svog putnika iz taksija s objašnjenjem da ovakve vrste prevoza nije bilo u doba proroka pa stoga ni ne može putovati na taj način.

Ne diraj vjeru, kralja, moral

Ovaj skeč je bio pušten na libanskoj televiziji u satiričnoj emisiji "Ktir Salbe Show". Time autori skeča sebe dovode u opasnost. Jer Islamsku državu baš i ne bije glas da posjeduje posebno istančan smisao za humor.

I njeni borci su sasvim blizu Libana koji je nekad uživao epitet "najliberalnije arapske zemlje".

"Islamska država nije zastupnik pravog islama i zato je ismijavamo i pokazujemo da se protivimo ekstremizmu“, kaže autor i producent emisije Nabil Asaf.

I inače, humor s političkom pozadinom se teško probija u javnost arapskih zemalja. Mnogi od onih koji u državama Bliskog istoka vode glavnu riječ ne posjeduju smisao za humor. Pogotovo ne na vlastiti račun. To su na svojoj koži osjetili i novinari marokanskog nedjeljnika "Nihane” koji su se još 2006. usudili da izdaju broj posvećen marokanskom humoru.

Jer, Marokanci vole humor, on je sveprisutan u svakodnevici. No humor se jedino ne smije štampati jer se time izdavači dovode u opasnost kršenje zakona koji zabranjuje “vrijeđanje vjere” i sadržaje koji se “krše s običajima i moralom” zemlje.

U ove dvije kategorije se mogu svrstati gotovo svi sadržaji tako da je "Nihane" prvo dobio tromjesečnu zabranu izlaženja. No list je to preživio zahvaljujući popularnosti. Ali nije preživio kada je 2009. objavio jedno ispitivanje javnog mnjenja o marokanskom kralju nakon čega su svi oglašivači iz straha povukli svoje plaćene oglase.

Karikaturist slomljenih prstiju

Još gore se proveo sirijski karikaturist Ali Farzat. Njemu su "nepoznati počinitelji" prije tri godine polomili ruke nakon što je objavio karikaturu predsjednika Bašara al Asada koji stopira pored puta kad nailazi auto s libijskim predsjednikom Gadafijem koji je u automobilu bježao od razjarenog naroda.

Oba primjera pokazuju da su oni koji posežu za satirom u arapskom svijetu izloženi gnjevu kako vjerskih tako i sekularnih snaga koje nisu dorasle ni najmanjoj kritici na vlastiti račun: oni se boje smijeha i humora koji ih razgolićuje pred javnošću.

Kazneno djelo "uvrede" ili "povrede časti" omiljen je instrument za micanje neugodnih satiričara iz vidokruga javnosti. Zato u radnu svakodnevicu karikaturista i satiričara koji žive u arapskim zemljama pripada i vječiti strah od progona.

"Opasnost da ćete pogrešnima stati na žulj je uvijek prisutna", kaže za TV stanicu Al Džazira sudanski karikaturist Kalid Alibiah.

Cenzura i autocenzura

U arapskim zemljama s višestranačjem satiričari su osim toga izloženi opasnosti upadanja između dvije vatre koje sve samo ne u rukavicama brane svoje položaje.

"Problem je da vas uvijek svrstavaju na jednu stranu: ako kritikujem Vladu optužuju me da radim za Muslimansku braću. Ako kritikujem opoziciju odjednom sam pobornica režima. Pritom se protivim nasilju, bez obzira s koje strane dolazi", kaže za Deutsche Welle egipatska karikaturistica Doa al Adl.

Karikaturisti u cjelokupnom arapskom svijetu su izloženi višestrukim pritiscima što se odnosi i na njihov svakodnevni rad.

"Nije baš jednostavno nacrtati karikaturu koja zadovoljava sve nivoe cenzure. Kako onu koja dolazi iz vlastite glave tako i onu koju sprovodi vlast", kaže Kahled Albiah.

Iako on lično tendencije časopisa "Šarli ebdo" smatra rasističkima, zalaže se za apsolutnu slobodu mišljenja i optužuje brutalni napad na redakciju pariškog lista. No od toga je satira u arapskom svijetu udaljena svjetlosne godine.

Galerija

( Deutche Welle )