Film "Gorčilo" će postići popularnost predstave
"Mislim da nije bitno da je priča crnogorska, to je univerzalna priča, komedija karaktera i tiče se 68. godine koja je na cijelom prostoru Balkana bila posebna na svoj način. Mislim da smo uspjeli u filmu da okupimo dio mikrokosmosa svake od tih sredina"
U jednom skorašnjem intervjuu poznata crnogorska glumica Dubravka Drakić primjetila je kako joj gotovo uvijek zapadaju uloge žena iz naroda. I u najnovijem njenom ostvarenju, filmu "Gorčilo - Jesi li to došao da me vidiš" reditelja Milana Karadžića koji se od subote veče prikazuje u podgoričkom Cineplexxu je isti slučaj. Dubravka je dobila ulogu karakteristične jake žene iz ruralnih predjela Crne Gore Grozdane Obad, u priči o sukobu i ljubavi između dvije porodice. Ipak, kaže da postoji razlika između ove i drugih sličnih uloga.
"Nikad nisam glumila ove žene sa sjevera. Obično sam igrala južnjakinje, iz mojih krajeva i ovo je za mene bilo potpuno novo iskustvo. Koliko god da sam mislila da će mi biti lakše, naprotiv bilo je naporno, posebno zbog toga što sam bila pod presijom ogromnog uspjeha predstave. Vidim da skepticizma nama nikad ne fali, pa su ljudi komentarisali kako se nikad neće postići genijalnost predstave. Ali čini mi se da su na premijeri svi bili iznenađeni koliko je to potpuno drugi žanr, osvježena priča, ali rekla bih da nismo ni za dlaku ispod nivoa koji se očekivao od nas", uvjerena je glumica koja je kazala da je presrećna reakcijom publike.
Uvijek raspoložena i sa osmjehom na licu, Dubravka je u razgovoru za "Vijesti" objasnila da na prvi pogled izgleda lagano igrati u ovakvom ostvarenju, ali da je naprotiv ovaj žanr za glumca pun ćorsokaka u koje se lako može zalutati.
Sa Milanom Karadžićem često sarađujete, imate specijalan odnos?
To je odnos ogromnog povjerenja i razumijevanja. Izuzetno ga poštujem kao stvaraoca, mislim da ima malo reditelja koji sa glumcima rade na taj način. On poštuje glumca i traži od njega mnogo i ovaj film to najbolje pokazuje, koliko je on zapravo imao povjerenja u nas da ćemo moći da izdržimo ovakve uloge koje su već proslavljeni, veliki glumci igrali. Trebala nam je disciplina u igri koja mislim da se prepoznaje kod svih glumaca, izuzetna koncentracija, upućenost i čini mi se da to daje posebnu draž ovom filmu, uz pomoć ogromnu Milana Karadžića. Koristim priliku naravno da mu se zahvalim, isam sigurna da bih postigla sve što jesam da nije bilo njega.
Kakva je bila atmosfera na snimanju?
S obzirom da snimanje nije bilo tako davno snimanje, moram reći da je bilo prilično naporno. Pitali su me kako smo tako brzo, za 28 dana sve snimili. Ali to umije da zavara, jer nije bitno za koliko, nego kako. Bili smo pod užasnom presijom da sve stignemo u oktobru, prije nego počne užasna hladnoća, jer smo snimali u Ćekliæima, selu koje baš i nije filmski grad. Trudili smo se da budemo maksimalno koncetrisani od izlaska do zalaska sunca, jer smo znali da svaki zračak znači još jedan osunčan kadar, još jedna ljepota u filmskom izrazu. I predivno je ispalo, sjajni direktor fotografije Goran Volareviæ to je umio da iskoristi na najbolji moguæi naćin. A Milan je bio jako zahtjevan, od starta je znao što želi i kako to treba da izgleda.
Koliko vam je bilo teško da savladate jezik koji se koristi u filmu?
Bilo nam je teško da savladamo vrlo specifičan jezik Mija Karadžića, a Milan je insistirao na potpunoj identifikaciji sa svim onim što čini taj jezik: sama struktura rečenice, način govora, a opet da se vjeruje da smo to mi. Mislim da nije bitno da je priča crnogorska, to je univerzalna priča, komedija karaktera i tiče se 68. godine koja je na cijelom prostoru Balkana bila posebna na svoj način. Mislim da smo uspjeli u filmu da okupimo dio mikrokosmosa svake od tih sredina. Nedavno su izašli "Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa", sad "Gorčilo", najavljen je i film "Dvije povratne Titograd - Podgorica". Slučajnost?
Presrećna sam zbog toga. Najsrećnija bih bila kad bi imali na svaka dva mjeseca po jednu premijeru crnogorskog filma. Za radnike u kulturi Crne Gore, filmske i TV stvaraoce, za Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju nema bolje stvari nego praviti jednu fabriku za proizvodnju predstava, filmova, serija. Izuzetno sam zadovoljna zbog toga, nadam se i očekujem da će svi stvaraoci u kulturi ubuduće imati mnogo manje muke nego ovi što sad stvaraju. Jer možda sve to na prvi pogled izgleda glamurozno, sjajno, ali vjerujte mi da je to sve rezultat individualnog pregalaštva koje je rijetko u drugim profesijama, taj entuzijazam i potreba za stvaranjem. Kako ste zadovoljni odnosom mlađih kolega?
Prezadovoljna, jer su to divni, mladi ljudi, izuzetno vaspitani, veliki kreativci. Emira (Ćatovića) i Kristinu (Stevović) znam još sa fakulteta, igramo zajedno u predstavama, ali prvi put učestvujemo u ovakvom projektu. Njihov profesionalizam, ozbiljnost, odnos prema radu - ja sam presrećna. To znači da nije važno sa kim rade, ako oni stoje iza toga, ako su spremni da izdrže taj napor, da budu profesionalci i igraju svoje uloge na nivou koji ste mogli da vidite. Onda će ova fabrika o kojoj smo pričali biti puna dobrih proizvoda, što je najbitnije. Vjerujem da studenti sa našeg fakulteta već godinama dokazuju visok nivo u regionu onoga što mogu da pruže. Kakvi su vam dalji planovi, budući projekti za ovu godinu? Nažalost ne znam. Srećna bih bila da znam da se planira nešto, ali to vam je sve - da li će me zvati, hoću li odgovarati rediteljima, podjelama, hoću li ja moći? To je sve niz nepredviđenih okolnosti. Nadam se da ću da igram makar ovaj postojeći repertoar pozorišta. Već sad u januaru i februaru biće i nekih gostovanja. Igraćemo repertoar u Gradskom pozorištu u Tivtu. Škola počinje u februaru, tako da - biće posla.
( Stefan Strugar )