Ko to tamo crta

Šta bi se desilo da je 7. januara na trafikama osvanuo neki crnogorski Šarli Ebdo? Evo smišljam ad hoc karikaturu za naslovnu stranu tog hipotetičkog glasila. Na primjer, Sveti Vasilije Ostroški u planinarskoj opremi, zakačen kanapima za stijenu iznad gornjeg manastira, pokušava da pobjegne, dok krivudavim putem od Bogetića nadire kolona audija i mercedesa. Ispod crteža bi trebalo da piše - It's Hard Being Loved by Jerks.

Kako bi u zemlji u kojoj se Božić slavi dinamitom na takav pamflet reagovala javnost? Vjerovatno ne bi bilo organizovane hajke dok neko od klera ili političara ne dune u rog. Ništa se ne dešava spontano i slučajno, to makar uglas poručuju sve religije. Ubistva u ime boga uvijek su naručena iz neke tačke koristoljublja. Grupa fanatika puca za političke ciljeve, a bog je alibi da se zločin opravda. Ovih dana to treba stalno ponavljati i držati Muhameda i Isusa podalje od mjesta zločina.

Moguće da su novinari lista Šarli Ebdo crtali epitaf svjesni da će dva ludaka kad-tad stići na njihov prag. Ta vrsta predanosti ideji kod većine izaziva nelagodu, jer to su zone odgovornosti koje običan čovjek okrenut svojoj guzici rijetko obilazi. Koga briga za karikature i ludake spremne da umru zbog parčeta papira. U svijetu u kome preko noći pukne medijska bomba poput ISIL-a, kad nisi u stanju da prozreš pozadinu nasilja, strah je normalan a crtanje vjerske karikature ravno je žrtvenom činu. Takve oblike žrtve teško je zamisliti u Crnoj Gori, čak ih je i nepristojno zamišljati u zemlji u kojoj najperspektivniji mladi političar nosi brojanicu.

Ima li onda pariska krvava sedmica bilo kakve veze sa nama? Ko smo mi Parizu? Dok su braća Kuaši punila puške, na pravoslavno Badnje veče, grmjelo je od dinamita na periferiji Podgorice. O lijepog običaja, o blagih dana! Kaže mi taksista - samo da znaš, svaka kuća bi trebalo da ima makar po pušku. Misliš da muslimani nemaju? Svi su naoružani. A Malesija, jednog dana, vidjećeš, tamo će da pukne.

Tako priča taksista i hita kući da sa porodicom zapali hrastovo drvo. Prije toga gledaće TV dnevnike koji počinju izvještajima sa loženja badnjaka. Slava junacima francuskog lista Šarli Ebdo; u mojoj se zemlji urednicima zovu ljudi koji informativne emisije počinju prikazima crkvenih rituala. Novinari cvokoću na Cetinju i čekaju da Amfilohije nešto “odvali”, kako bi potrošeno redakcijsko gorivo i vrijeme dobili kakav-takav smisao.

Niko da prizna da badnjaci nisu medijski događaj koliko medijski simptom, postratnog društva koje oko vatre još traži političku pouku. Bez uređivačkog konteksta, bez analize a kamoli satire, mediji mahom legitimišu politički jezik sveštenika. Termin većinske crkve je udaran, neprikosnoven i to je tekovina iz vremena kad je ista crkva blagoslovila pokolj.

Novinarska profesija u Crnoj Gori je na izdisaju i daje kredibilitet religijskom shvatanju svijeta, što nije mandat zapisan u novinarskom kodeksu. Poštovani gledaoci, Hristos vaskrese! kaže urednica državnog dnevnika. Iako se te seminarske epizode odlično sjećam, neću otkriti ime novinarke koja jednom na slovenačkoj rivijeri nije živa htjela da kroči u katoličku crkvu. Sa sjetom podsjećam da je dnevnik “Dan” na Nikoljdan prodavao ikonice pod stikerom “osveštano”. Vjera je siguran izvor prihoda u doba krize. Crkveni kalendar, posni kuvar - znači doštampani tiraž svih novina u Crnoj Gori. Medijima fali para, političarima uticaja - oboje pronalaze uz malo vjerskog marketinga, u okrilju mame crkve.

Posljedice su ubitačne i to zna svako ko je čuo kako se u Ostrog kunu napaljeni junferi ili kriminalci. U perspektivi je dalje srozavanje duhovnog, dok prvosveštenici vjeru pretvaraju u medijsku manipulaciju. Pritom mislim na pravoslavne i muslimanske lidere koji su do grla u političkoj agitaciji. Sirova dogma ili ćutanje vjerskih vođa u Crnoj Gori opravdava nasilje u ime boga, dakle bezrazložno nasilje, što smo mogli da vidimo na povorkama ponosa koje su bile demonstracija kolektivnog vaspitanja, pokazna vježba.

Sjeća li se iko barem jednog događaja na kome su zajednički o nekom dobru radili pop, fratar i imam. Jesu li ti ljudi ikad oposlili nešto zajedno, nasmijali se i rekli - mi smo braća, volimo ovaj život i nadajmo se vječnom. Ne sjećam se takve poruke. Misliš li da je to slučajno, dragi čitaoče. Naravno da nije, vjerske organizacije se trude da zadrže etički monopol i međuvjersku tenziju. Zatucanost unutar folklornih šablona garantuje pokornu pastvu koja drži granicu u odnosu na drugo stado. Nedavno saznajem, čudan primjer, kako reis Fejzić ignoriše svečanosti majušne Jevrejske zajednice u Crnoj Gori. Kakav biser, koji diplomata, nije naivan kao pljevaljski imam što lajkuje mrtvačke sanduke.

Šarli Ebdo nije daleko od Crne Gore kao što se čini, jer vjerski poglavari održavaju spremnost plemena da napadne. Samo malo naoštri karikaturu sa početka, nacrtaj Svetog Vasilija kako broji banknote, i već si legitimna meta. Prvi bi u odbranu svetinje ustao mitropolit Amfilohije u bas ključu, potom bi neki skupštinski tenor izrazio lično neslaganje. Ko bi zapravo moderirao javnu polemiku prije linča? Iste bezobzirne njuške kojima vijek prođe u huškanju. Takav nam je javni diskurs i nije čudo da u predgrađima stasava armija momaka koji uz pobožni šapat svijećom pripaljuju miću, mole se nekom poremećenom nasilnom bogu, nalik onom što ubija karikaturiste i slavi smrt. Au revoir Montenegro.

( Brano Mandić )