Prokletstvo i blagoslov sirena
Serena (Susanne Bier, 2014)
Još od filma „U dobru i u zlu“ Dženifer Lorens i Bredli Kuper su se nametnuli kao prepoznatljiv holivudski glumački par. Osrednji „Američki prevaranti“ su naišli na odličan prijem kritike i publike, što je samo učvrstilo njihovu poziciju na vrhu. Problem je što im je ujedno dalo iluziju da će svaki naredni film u kome glume, bez obzira na kvalitet, biti prihvaćen na isti način. „Serena“ je djelo koje pokazuje da to nije slučaj.
Džordž Pemberton (Bredli Kuper) je mladi biznismen koji se ženi djevojkom Serenom (Dženifer Lorens). Njegov prijatelj, Galovej (Rajs Ajfans) je traper i šumski vodič koji mu pomaže da uhvati pumu. Ubrzo shvata da je otresita Serena vezana za njegovu budućnost ništa manje nego za Džordžovu.
Poznata danska režiserka Suzan Bir snima ovaj film po scenariju Kristofera Kajla, odnosno adaptiranom romanu Rona Reša. Ako se uzme u obzir kvalitet literarnog predloška, iskusna režija i uvjerenje da Kuper i Lorensova čine odličan glumački tandem, malo šta je naslućivalo irelevantnost ovog naslova. Naime, problem „Serene“ nije u tome što je film koji ne nudi dovoljno, već što je onaj koji ne nudi više.
Ljubavna priča između Džordža i Serene se pokazuje kao prepreka poslovnom odnosu koji Džordž ima sa svojim saradnikom Bjukenenom (Dejvid Denkik). Birova Serenu prikazuje kao nezavisnu ženu koja pokušava da razvije posao svog muža, ali na putu ka tome nailazi na ljubomoru okruženja. Jasna je aluzija na grčki mit o sirenama i Odisejevim lutanjima, pri čemu je pokušana mitologizacija Amerike sa početka prošlog vijeka. Problem je što u trenutku kada je mogla da snimi djelo koje će analizirati razvoj korporacija, Suzan tone u melodramu koja podsjeća na romane Mir-Jam. Umjesto ranjenog, publika prati avanture jednog zdravog orla, kao i agresivne pume koja je usud glavnom junaku na isti način na koji je to bio medvjed za Bred Pita u „Jesenjim legendama“.
Romantična priča, u skladu sa težnjom da se napravi mitološka paralela, se ubrzo pretvara u paranoju i ludilo. Glumi Dženifer Lorens se nema šta prigovoriti, ali pad u ljubomoru je prikazan kao previše nagao. Kraj filma je tragičan na način na koji su to Sofoklove drame, pri čemu gledalac ima problem sa saosjećanjem prema sudbinama glavnih junaka. Do trenutka kada gledamo zaokruženje njihove priče, Galovej će od misterioznog šumara postati psihotični ubica, što znači da gotovo svaki lik u filmu doživi transformaciju prije kraja. Iako je cilj autora da na ovaj način pokaže kako se pažljivo radilo na razvoju likova, konačan utisak je suprotan jer u djelu u kome svi dožive katarzu, niko nije uvjerljiv.
Sa druge strane, „Serena“ lako može prijati ljubiteljima romantičnih priča koje nemaju romantično zaokruženje. Tragika heroine koja ponavlja prošlost svakako nije bez simboličkog značaja, ali u tom slučaju Pembertonov lik ostaje nedovoljno razvijen. Takođe, od gledaoca se očekuje da navija za Džordža, što je teško ako se uzme u obzir da je nesposobni prevarant. On će se do kraja tretirati kao moralan junak i pored vanbračne afere sa nekadašnjom radnicom. Pored toga, scena sa djetetom koja je zamišljena kao tragično finale će djelovati previše promišljeno i bez zrna spontanosti u sebi.
I pored mana, treba pohvaliti težnju da se kombinuje hrabar i tragičan završetak sa romantičnim uvodom. Problem je što se nasilje u filmu nije estetizovalo već prikazalo u svoj svojoj okrutnosti, dok je romantika ušećerena sa četiri litre šerbeta. Da se ostalo pri tome da se snimi klasična romantična priča, djelo bi sigurno imalo svoju publiku i bilo vrijedno gledanja. Isto bi važilo i da je naglasak bio na korporativnoj strani priče bez nepotrebnog naglašavanja emotivnog stanja glavnih junaka. Ovako je rezultat film koji je neuvjerljiv i kao romantična priča i kao drama, uprkos korektnoj režiji i dobroj glumi.
Ocjena: 4/10
( Radenko Savić )