Živi. Umri. Ponovi.

U filmu „Edge of Tomorrow“ („Live. Die. Repeat.“), planetu Zemlju su pokorili vanzemaljci, poznati kao Imitatori. Kad god neka od njihovih Alfa pogine u borbi sa Zemljanima, centralni um Omega vrati vrijeme dan unatrag i tako omogući da se greška ispravi. Dijabolična Omega je dobro skrivena, Imitatori su praktično nepobjedivi, a ujedinjene snage Čovječanstva samo mogu da povremeno žive u iluziji da će uspjeti da se odupru.

Holivudski film ne bi bio to što jeste da nema sticaja okolnosti koji omogućava pojedincu, u ovom slučaju majoru Kejdžu, da preuzme inicijativu. Kad je poginuo i kad ga je oblila kisela krv jedne Alfe koju je uspio da ubije, Kejdž je dobio istu moć da resetuje vrijeme za dan unatrag. Zahvaljujući tome će susresti narednicu Ritu Vrataski koja je i sama stekla istu moć, ali ju je nakon transfuzije krvi izgubila. Tu je i bivši vodeći naučnik Zemlje, koji odlično poznaje biologiju Imitatora. U savladavanju borbenih vještina i u potrazi za Omegom, Kejžd i Rita će morati da umru nebrojeno puta. Nakon posljednje borbe i Kejdž će primiti transfuziju i izgubiti moć resetovanja vremena.

Tada se, međutim, konačno približio Omegi, smještenoj u podzemlju Luvra nad kojim se prostiru ruševine nekadašnjeg Grada svjetlosti. Kejdž će sa Ritom ubijediti svoju vojnu jedinicu da mu pomogne. Vojnici pristaju da se žrtvuju, a kad Kejdž i Rita konačno stignu do Omege, oboje ginu. Ipak, u posljednjem trenutku, Kejdž uspijeva da aktivira granatu i raznese Centralni um, nakon čega se svi Imitatori neutralizuju. Okupan u Omeginoj krvi, Kejdž još jednom resetuje vrijeme za dan unatrag. Vanzemaljci su pobijeđeni, ali u novom danu Kejžda ne prepoznaju ni njegova bivša jedinica ni Rita. Tako se ovaj novi naučno-fantastični triler (Doug Liman, 2014) poslužio žanrom video-igara u kojima igrač, kad god „pogine“, mora da počne ispočetka.

Alegorija je jedna od „najlakših“ stilskih figura, a najjednostavnije se definiše kao „lako rješiva zagonetka“. Odista, teško je u zapletu filma „Živi. Umri. Ponovi.“ ne prepoznati alegoriju našeg dvadeset-petogodišnjeg političkog života, u kojem opozicija kao da nema nikakve moći u borbi protiv „Imitatora i Omege“, koji uvijek vrate vrijeme unatrag i podijele Crnu Goru na „naše“ i „njihove“, nacije, crkve, jezike, rodoljube i strane plaćenike, medijske i druge mafije…“Mladi i pametni“ i reformske snage, dvije suprotstavljene struje vladajućeg DPS-a, Narodna stranka, Liberalni savez, Narodna sloga, SDP, SNP, PZP, Nova, Narodni front, stranke manjinskih naroda, Pozitivna, najzad Građanski pokret… Pripadnici opozicije su i do sada bili u prilici da „ubiju“ poneku „Alfu“ i „okupaju se u njenoj krvi“, ali su sticajem okolnosti došli u priliku da „prime transfuziju“ koja ih je neutralizovala. Kao na primjer u Nikšiću ili u Podgorici… Kad jednom „uđete“ u alegoriju koju film nudi, neminovno se zapitate koliko je Crnoj Gori potrebno „resetovanja“ da stigne do „Omege“ skrivene ispod crnogorskog „Luvra“, odnosno njenog održivog ekonomskog, društvenog i kulturnog razvoja. Kao i u filmu, Omega nije jedna osoba, već sam sistem, sada već dodatno opterećen strahom od odmazde zbog nagomilanih tranzicionih grehova. Njegove „Alfe“ mogu da se međusobno i mrze, ponekoj se čak dozvoli i da „pogine“, ali „Omega“ još uvijek nalazi načina da zajednicu vrati unatrag - novom podjelom i novom „transfuzijom“.

Alegorija koju nudi Limanov film nije pala na pamet potpisnici ovih redova, već Starom Liberalu na njegovom Fejsbuk-profilu. On je, naime, napravio fotomontažu, pa su glavni glumci u borbenim odijelima teškim po četrdesetak kilograma, „dobili“ glave dvoje predstavnika Građanskog pokreta. Možda je isto tako mogao da stavi „glave“ čitave opozicije, koja ne prestaje da „umire“ i da nakon „transfuzije“ gubi moć da vrati vrijeme i popravi greške.

Poruka koju fotomontaža šalje je jeziva, ali i optimistična u isti mah. Zato na onima koji se na političkoj sceni pojavljuju kao posljednji u nizu stoji još veća odgovornost - da se sjete svih pogrešaka kojima je „Omega“ lomila nikad dovoljno stasalo građansko biće Crne Gore. I da uvjere građane da put crnogorske opozicije nije da dokazuje koliko voli državu koju već imamo, već da su društvu potrebne temeljna obnova, istinska integracija i promjena paradigme nesmjenjive vlasti koja najzad i samu sebe uvodi u entropiju.

A kada smo već kod figura stila, simbol je daleko zahtjevnije sredstvo. On je, slikovito rečeno, „radioaktivan“ i nikada ne prestaje da proizvodi nova značenja. Jeste „Edge of Tomorrow“ sjajna alegorija crnogorske političke scene, ali se može „čitati“ i kao simbol društvenih „bolesti“ uopšte. Takva je u današnje vrijeme neoliberalna desnica, čiji nas „Imitatori“, kao u video-igri, uporno vraćaju unatrag, daleko do ekonomskog i ekološkog opreza, od istinske demokratije i neophodne socijalne pravde. Ipak, uvijek se treba sjetiti da se i najzahtjevnija „video-igra“ može pobijediti - učenjem na greškama.

( Božena Jelušić )