Za broj veći

Oni koji su relativno kasno položili vozački ispit do kraja života nisu naučili da voze kola kako valja.

A oni koji su pod stare dane postali vjernici stalno brkaju koji je najradosniji, a koji najveći hrišćanski praznik i kad se kaže “Hristos se rodi”, a kad “Hristos Voskrese”.

* * *

Nikad se nisam javljao u dobrovoljce, ni kao đak, ni kao vojnik, ni kasnije. Desilo se to prvi put ove pozne jeseni kada sam želio da napravim omaž Nikoli Šaranoviću, drugu mog oca, predsjedniku Srpskog prosvetnog društva, koji je po struci bio arhitekta-projektant, a po vokaciji crtač i pjesnik, polemičar i kozer, scenograf i glumac… I pisao je odlične aforizme:

“Kako živiš? Super! A inače? Nikako!”

„’Brat je mio koje vjere bio’ – samo da nije Srbin!”

“Nikada u svojoj bogatoj istoriji nijesmo bili ovako – siromašni.”

“Ne idite iza čovjeka koji ćuti: kad-tad odušiće!”

“Svi znamo da i kod nas važi ona priča o ludom i zbunjenom. Ali, niko da prizna da je – zbunjen…”

Poslije omaža koji smo održali u dupke punoj sali dvorca kralja Nikole, prišla mi je gospođa za koju sam znao da ima simpatija za ono što radim. Mislio sam, pohvaliće poetsko-muzičko veče, a ona je samo rekla: “Bože, kako ste ostarili...” Druga gospođa mi je kazala: “Što si stariji sve više ličiš na svog oca.”

Bio sam zbunjen. Meni se čini kao da je juče bilo kad smo se u oktobru 1965. godine slikali u dvorištu gimnazije na Krstiputeva, mi đaci prvog razreda osnovne škole kod učitelja Ilije Marovića. Čkiljio sam na suncu. I dan danas baš tako začkiljim. I evo pola vijeka uvjeravam sebe da izgledam kao na toj fotografiji, samo je izvjesno vrijeme prošlo. I tek kad mi neko, bez loše namjere, sruči istinu u lice, shvatim da ovaj sadašnji ja, ćelav i premrežen borama, nema nikakve veze sa onim dječakom željnim svega, a najviše znanja i slatkiša, i da sve prolazi i to veoma brzo...

* * *

Nekad sam u kupovinu odjeće i obuće išao s majkom, sad s Tanjom i, u posljednje vrijeme, s kćerkama. Njihova ocjena je presudna. Moje je samo da ustanovim da me palac na cipeli ne nabija ili da mi pantalone, košulja, jakna... nisu tijesne. Što je Hogaru Strašnom kupanje, meni je oduvijek bio odlazak u prodavnice.

I sve mi je uzimano za broj veći. Majka je to činila iz sirotinjskih pobuda, supruga zbog toga što pretpostavlja da ću se, u međuvremenu, malo “popraviti”, a i zna da se, po navici, ne osjećam dobro u tijesnoj odori, dok kćerke misle da im je otac krupniji nego što jeste.

U ono davno vrijeme cipele, i posebno patike, kupovale su se jednom u nekoliko godina. Smiješno sam i sebi djelovao te prve godine u novim cipelama. Išao sam u njima kao patan, vidjelo se, “iz aviona”, da su mi za broj-dva veće. Već dogodine bilo je bolje, a kad sam se rastajao od njih, palac je opasno prijetio da proviri.

Tek što sam napunio 55 godina, a okuražio sam se da ponešto i sam kupim. Doduše, uz klauzulu da mogu da vratim, ako moja trgovina ne prođe strogu komisiju u stanu na petom spratu. Kao jaknu pred Novu godinu koja je aminovana iako mi je tačna u milimetar. Ako dobijem koji gram, stezaće me kao trik majica, a onda je mogu baciti.

Što se mene tiče, knap jakna je idealna dijeta...

* * *

Polovinom decembra rođena je moja majka, krajem decembra umro mi je otac. Sa ocem sam bio nekako bliži, ali sam više tugovao za majkom. I kad god pomislim na nju, rastužim se. Sijevnu mi neki fleš-bekovi koji me ošamute.

Koliko puta me molila da je saslušam, da mi da instrukcije šta da radimo poslije njene smrti. Uvijek sam (sad mi se čini – pretjerano nervozno) prebacivao priču na neku drugu temu. I, naravno, kad je umrla bili smo zbunjeni i konfuzni.

“Dođi, makar, da ti pokažem gdje držim crkavicu za onaj dan.”

“Neka, tako ti Boga, imaćemo kad o tome da mislimo, rekli smo da sad osvajamo kotu 90!”

“Jezik pregrizao, i ovih 85 su mi previše...”

Onog dana kad je otišla u barsku bolnicu iz koje se više nije vratila, stavila je koverat na vrh kese sa robom u kojoj je željela da bude sahranjena. I nije baš bila “crkavica”.

* * *

Radio Bar je opet u zaostatku s platama. Em su minimalne, nedovoljne za kvalitetan život, em ih nema. Kad su izbori svima valjamo, svi nas hvale da radimo profesionalno. Potom kao da zaborave na nas.

Danas svako vodi računa, prije svega, o sopstvenoj zadnjici. Mi, čini mi se, ne koristimo dovoljno mikrofon u sopstvene svrhe.

* * *

S nestrpljenjem očekujem nove epizode serije “Lud, zbunjen, normalan”na TV “Vijesti”. To znači da ćemo se, porodično, crtati ispred televizora već oko 17 i 50. Potom ćemo, kao i svakog dana, gledati “Vijesti u pola sedam”, pa okrenuti na RTS da uživamo u “Slagalici” i Malom dnevniku.

Mali dnevnik gledamo zbog šarmantne djevojčice krupnih očiju Anđele. Nepravedni smo prema ostaloj, takođe bistroj i slatkoj djeci, ali se razočaramo kad neko drugi vodi Mali dnevnik umjesto nje.

Ko zna kakva će biti za desetak godina? Kad mi na um padne Dimitrije Vojnov iz odličnog filma “Tito i ja”, dođe mi da je zamolim da ne poraste...

* * *

Iz “Barskih priča 2”:

Zbilo se to jedne vrele noći, početkom avgusta osamdeset i neke. Na terasi nekadašnjeg “13. jula”, u centru Bara, gdje je kasnije bio “XXL”, pa “Samba”, a danas je “Gradski restoran”, u vlasništvu nekog Rusa, goste je zabavljao orkestar iz Bara. Klavijature je svirao talentovani muzičar, na žalost, rano preminuli Miško Vujić.

U jednom momentu krenuo mu je u susret gost koji je malo zaplitao nogama. Tražio je da pripali cigaretu, jer je vidio da Miško ima upaljač. Sa cigaretom u uglu usana lagano je prilazio muzičaru. Usput je razvezao priču o svom turobnom životu koji mora da liječi alkoholom, o Baru i Baranima nekad i sad, o žarkom ljetu, itd.

Dobrom Mišku je prst bio već sasvim vreo, kad je, konačno, reagovao: “Vidi, brate, jesi li došao da se griješ ili da pripališ cigaretu?”

* * *

Sve velim sam sebi – ovo mi je zadnji blog, a onda me neki ljudi, događaj ili misao koja mi začeprka lobanju, prosto natjeraju da se mašim tastature. Prvo upisujem riječi koje me asociraju na ono o čemu bih da pišem. Poslije izvjesnog vremena ukucam grubu varijantu teksta. Tek onda slijedi ono što najviše volim – „đeljanje“ riječi i rečenica. To je veliko zadovoljstvo, bez obzira na krajnji ishod, odnosno kvalitet bloga, jer tu ima nečeg od pravog spisateljstva...

I, naravno, prija to što nisam ograničen vremenom.

( Milan Vujović )