Majkama i bebama treba bolja zaštita

Šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Bendžamin Perks tvrdi da je jedna od najuspješnijih reformi u Crnoj Gori unapređenje stanja djece sa smetnjama u razvoju, djece lišene roditeljskog staranja i djece u sukobu sa zakonom.

Perks je ocijenio da djeca, žrtve nasilja u djetinjstvu, još ne dobijaju adekvatnu zaštitu i da su neophodni bolji rezultati u pogledu zdravlja majki i novorođenčadi.

On je za “Vijesti” istakao da UNICEF zagovara uspostavljanje nacionalne ekspertske grupe za poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite majki i novorođenčadi.

Ta grupa eksperata, smatra Perks, trebalo bi da dogovori i počne da sprovodi efektivnu perinatalnu zaštitu (zaštita majke i fetusa), zasnovanu na medicinskim standardima čija je efektivnost potvrđena u praksi.

“To samo po sebi nije dovoljno. Čvrsto vjerujem da bilo koja javna služba može optimalno da djeluje samo ako promovišemo, gradimo i sprovodimo kulturu entuzijazma, temeljnosti i beskompromisne posvećenosti svih zaposlenih. U izvještaju 'Ocjena bezbjednosti i kvaliteta bolničke njege majki i novorođenčadi u Crnoj Gori', koji je sačinio UNICEF u bliskoj saradnji sa Ministarstvom zdravlja, uočene su neke zaista dobre prakse, kao i neke stvarno loše. Želim da podsjetim da su državne institucije prvenstveno odgovorne Skupštini i građanima”.

Šta se konkretno promijenilo u sektoru zdravstva od dana predstavljanja izvještaja do danas?

Ne mogu da odgovorim na ovo pitanje, a da se prvo ne osvrnem na tugu porodice Knežević i većine ljudi u Crnoj Gori u vezi sa tragedijom do koje je došlo u Bijelom Polju, kao i na naše nade u vezi sa ostalim oboljelim bebama. Nakon izrade izvještaja sa Ministarstvom zdravlja radili smo na razradi kliničkih smjernica kako bi se osigurala dosljedna i dobro regulisana praksa u svim zdravstvenim ustanovama za brigu o majkama i djeci prije, tokom i nakon porođaja. Za sprovođenje tih smjernica zaduženo je Ministarstvo zdravlja i bolničko osoblje.

Kakav je, prema Vašem mišljenju, tretman djece u zdravstvenom sektoru i sektoru socijalnog staranja u Crnoj Gori?

Zakonski okvir koji reguliše dobrobit i prava djece gotovo je u potpunosti usaglašen sa međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava. Ostvareni napredak redovno prate odgovarajuća tijela EU i UN i u principu rezultat je šarolik. Došlo je do dramatičnog unapređenja u pogledu ukupnog stanja djece sa smetnjama u razvoju, djece lišene roditeljskog staranja i djece u sukobu sa zakonom. Ujedno, to su i neke od najuspješnijih reformi ukupno sprovedenih u Crnoj Gori. Isto tako, vrlo je jasno na čemu bi trebalo dodatno raditi: potrebni su bolji rezultati u pogledu zdravlja majki i novorođenčadi, a djeca koja su žrtve nepovoljnih okolnosti u djetinjstvu, kao što su zlostavljanje i nasilje, još ne dobijaju adekvatnu zaštitu. Mislim da su to probemi koji odražavaju šira društvena pitanja, te u tom smislu ne predstavljaju samo odgovornost zaposlenih u tom sektoru, već je potrebna i promjena percepcije nasilja u porodici i zaštite djece generalno u čitavom crnogorskom društvu.

Šta mislite o tretmanu djece koja su bila žrtve nekog vida zlostavljanja ili zamenarivanja u zdravstvenom sektoru, sektoru socijalnog staranja, policije, tužilaštva i sudova?

Sistem dječije zaštite ostvario je ogroman napredak u načinu na koji policija i pravosuđe postupaju sa djecom, posebno kao osumnjičenim, prestupnicima i svjedocima krivičnih djela. Napredak je vidljiv, počev od tehnika ispitivanja do određivanja kazni i rehabilitacije i ti su postupci usaglašeni sa međunarodnim standardima.

Osim toga, broj djece u Bijeloj se prepolovio tokom protekle četiri godine, i nastavlja da se smanjuje, što je značajno, s obzirom na to da su neka od te djece žrtve zlostavljanja i zanemarivanja, te da smještanje u institucije ne predstavlja odgovarajući način pružanja podrške njihovom oporavku i rehabilitaciji. Zbog toga je važno da postoji posvećenost da se iskorijeni štetna praksa smještanja u institucije djece mlađe od tri godine.

Da li smatrate da je u Crnoj Gori nedovoljan sistem odgovornosti i kažnjavanja za kršenja prava djeteta i na kakav način bi taj sistem mogao da se poboljša?

Zakonski okvir gotovo je u potpunosti usaglašen sa međunarodnim standardima ljudskih prava, što je veliko postignuće. Rekao bih da su dva najvažnija međunarodna instrumenta za mjerenje napretka u zemlji izvještaji o naprektu koje daje EU i izvještaj Komiteta UN-a za Konvenciju o pravima djeteta. Oba su javno dostupna i u oba se konstatuje impresivan napredak, ali i mnogo stvari koje još nedostaju i koje treba rješavati. Moram da istaknem da su crnogorska Vlada i institucije otvoreni i posvećeni rješavanju tih preostalih pitanja. Mislim da je promjena položaja djece sa smetnjama u razvoju jedan od najdramatičnijih i najpozitivnijih napredaka na polju ljudskih prava u Crnoj Gori. Ranije sam rekao da mislim da društvo i institucije još nijesu usvojile neophodne vještine ili način razmišljanja za efektno suočavanje sa izazovima koji se odnose na nasilje i zlostavljanje djece, ali se stanje popravlja, što se, na primjer, vidi i iz procesuiranja takvih slučajeva. Što se tiče pozivanja javnih zvaničnika na odgovornost, to se može mjeriti samo u smislu odgovora na stanje u Komanskom mostu prije 2008. godine ili na sadašnji slučaj u vezi sa porodilištem u Bijelom Polju.

Kršenje privatnosti djece je previsoka cijena za darove

Ukazali ste na problem u djelu koji se odnosi na pravo na privatnost djece o kojima se stara država i imali niz aktivnosti koje su imale za cilj da crnogorskom društvu ukažete na štetnost takvog odnosa prema djeci na državnom staranju. Ko je u sistemu najodgovorniji zbog kršenja prava na privatnost te djece i ugrožavanja njihovog integriteta?

Ne možemo izvoditi reforme sa fokusom na ljudska prava ako smo više usmjereni na to da nekoga okrivimo nego da problem riješimo. Čvrsto vjerujem da ta kultura krivice zatvara prostor za važnu raspravu u društvu u pogledu svih novih i složenih izazova sa kojima se suočavamo u pokušaju izgradnje sistema ljudskih prava koji štiti sve građane. Svi su doprinijeli uslovima koji su doveli do objavljivanja 55 fotografija i 200 medijskih izvještaja kojima se nepotrebno izlažu djeca u Bijeloj u vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika, a sve do prije nekoliko mjeseci niko u čitavom društvu nije smatrao da u tome ima ičega lošeg.

Istraživanje urađeno u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja, te poređenje sa stavovima o privatnosti djece pod brigom države u drugim zemljama, svima je otvorilo oči da se radi o teškom kršenju ljudskih prava te djece. Po mom mišljenju, to je bio pozitivan primjer učenja i zajedničkog napredovanja koji je pokazao isti duh želje za promjenom kakav smo vidjeli u kampanjama 'Svako dijete treba porodicu' i 'Govorimo o mogućnostima'.

Način na koji ćemo sada reagovati ako bi neko ponovo izložio ovu djecu očima javnosti biće test naše zajedničke zrelosti. Prava djece ne pripadaju nijednoj strani niti mogu služiti za bilo čiju promociju – u njihovoj zaštiti smo svi zajedno i treba zajedno da napredujemo. Ako želimo da štitimo i promovišemo dobrobit svakog djeteta u Crnoj Gori, potrebno nam je da mediji podrže naučno zasnovanu javnu debatu o razvoju djece, koja bi uključivala najnovija saznanja o roditeljstvu, razvoju mozga, neurobiologiji, pedijatriji i obrazovanju, umjesto ovog opsesivnog fokusiranja na ceremonije davanja, ekskurzije i takozvane „humanitarne akcije“.

Prikazivanje siromašnih i ranjivih ljudi u medijima, kao pasivnih primalaca poklona, besprizoran je i zamoran spektakl kojim se propagira predstava o njihovoj zavisnosti od drugih i naučenoj bespomoćnosti i protivno je osnovnim načelima ljudskih prava dostojanstva i osnaživanja ljudi. Ne kritikujem same darove niti dobru namjeru darodavaca, već samo kažem da je javno izlaganje i ponižavanje ranjive djece previsoka cijena koja se za to plaća. Dajte im poklone, ali u privatnosti.

( Olivera Lakić )