Rudnik koga više nema

Prošle godine, baš negdje pred kraj srušen je Hotel Rudnik u Herceg Novom. Mediji su prenijeli da po mišljenju vještaka ne postoji ni najmanja naznaka da se sanira ili rekonstruiše.

Devedesete godine XX vijeka štošta nije preživjelo. Samo je velik broj ljudi ubijeđen da će nam kapitalizam dati ono što smo izgubili u socijalizmu koji nas je mučio kao pokvaren zub. Privreda, industrija, turizam u Crnoj Gori, „ovjereni“ su programiranim stečajevima i „neophodnom privatizacijom“. Privatizacije su pojele društveno bogatstvo. Kolaps socijalizma predstavljen nam je kao praskozorje demokratije - koju je nagovijestila a potom i uvela ulica. Kapitalizam se raskomotio, nezaustavljivo dijeleći grupu socijalističkih samoupravljača na sirotinju i roblje i na klasu bogatih.

Društveno bogatstvo preko noći postalo je privatan posjed, tranzicijom političkog i ekonomskog sistema. Urušene su veze kojima smo bili povezani. Svijet pretvoren pred mojim očima u olupinu, do danas ne prestaje da se urušava.

Tako i hotel Rudnik. I on je pao kao kolateralna šteta kapitalističke laži da će na tom mjestu nići novi izvor zarade, zapošljavanja. Poput hotela Tamaris koji je preko noći predat u parking koji bi se prije mogao nazvati deponijom, na kojoj se zarađuje bezobzirno, i ostatka turističkog bogatstva kojeg je Vektra dovela do raspadanja i hotel Rudnik je doveden do nestajanja. Bez političke milosti nestala je zemlja, nestao je društveni sistem, dok je grad Herceg Novi preko noći uz kuršume i granate s naše strane postajao granično mjesto. Nacionalizam je od Novog, napravio zatvoreno, usamljeno mjesto u kojem je moguće, kao u pašaluku, oduzeti i vladati silom. H. Novi je uveden u program preprodaje i devastacije kojeg nudi neoliberalni pristup, u kojem su političari i njihova rodbina preko noći postali uspješni i sposobni ljudi, na račun nas većine koji se „nismo snašli“, ne braneći vrijednosti o kojima je Tereza sa klapom Bokelji pjevala:

„Ima jedan grad na moru, divan kao brod da plovi. Volim ga ko sunce zoru! Moj prelijepi Herceg Novi!“. Kriminalna ekonomija i pranje novca zbrisali su Andrića, Ćopića, Džumhura, Lalića, šireći se u nedogled kao Prokleta avlija od mora do mora. Vrijednosti koje je predstavljao hotel Rudnik, izgrađen 20-ih godina prošloga vijeka, nisu bile dovoljno naučena lekcija za gradsku upravu i proces propadanja je zaustavljen brisanjem poslednjih ostataka nekadašnjeg društvenog ugleda i prestiža.

Moja generacija ima svoju priču sa Rudnikom. Jedna sam od mnogih koja je odlazila u Teutinu špilju, ispod kafane Rudnik. Izum 80-ih, disko klub, bio je naše mjesto zadovoljstva i sazrijevanja. Teuta je prestavljala mjesto okršaja zbog kojeg se u porodicama vodila ljuta bitka sazrijevanja i polaganja računa odgovornosti, program opiranja poslušnosti. Mnogo pari rukavica sam izgubila u Teuti i mnogo toga uzela sa sobom. Rijetke tematske večeri bili su pokušaji obnavljanja energije, prepoznavanja i nostalgije. Nakon povratka sa fakulteta, Teuta je već bio zatvoreni prostor, transponovan samo u našem sjećanju. Sa iskustvom velikih gradova, noćnog studentskog života, disko klubova, Teuta je izgledala kao školsko dvorište, kojeg smo davno jednom napustili. Smanjeno i neugledno, napušteno bez ideje koja bi ga ponovo oživjela. Šunjalo se već negdje ispod nosa da nam se sprema gubitak i odumiranje. Gluvo uho probili su topovski hitci i rušenje. Srušen je most sa životom kojeg je značajnim djelom određivala Teuta, hotel Rudnik, hotel Boka. Srušena je ideja opšteg zajedničkog dobra. Na vidiku je sve postajalo roba, za naše i bjelosvjestke investitore. Ali prije velikog finala politika koja se vodila 90-ih srušila je fizički, psihološki i simbolično sve što nas je povezivalo sa sobom i drugima. Teuta i Rudnik, precrtani su prvo simblički jer su suviše mirisali nekim starim vremenom, a ekipa na vlasti je slijedila temu sa popravnog- da istorija počinje sa njom.

Izvještaj vještaka da ne postoji mogućnost sanacije i rekonstrukcije, te naslov u dnevnom listu DAN - Rudnik mora pasti, jeste krajnja tačka mržnje, pokazatelj izostanka empatije i bezosjećajnosti, gubitka nade i grande finale neoliberalne računice i kapitala u kojoj dobija manjina na uštrb većine i opšteg dobra.

Neznanje i aroganciju ništa neće preživjeti. Rekonstrukcija Rudnika nije moguća! Nije ni naša! Rudnik, u medijskom rječniku, mora pasti, kao što je pao Stari most u Mostaru, prvo u medijskom, a onda u vojničkom zargonu! Rudnik mora pasti jer političari imaju program prodati sve i staviti u džep. Ostatak ekipe se nije snašao. Na simbličkom nivou program koji ne sadrži jasne nacionalne i etničke ciljeve - neće proći. Zbog toga treba rušenje - sjećanja na Andrića, Džumhura, Ćopića jer su bili moguće - nadnacionalno. Definicija da Rudnik odlazi u istoriju je pogrešna - RUDNIK JESTE ISTORIJA. Jeste istorija grada. Istorija naših života, sjećanja, gradske biografije koja je u svako slučaju značajnija od nas samih jer će nas nadživjeti. Rudnik nisu krpice velikih kapitalističkih tržnih šoping molova, koji treba da nam kreiraju potrebu da trošimo sve što imamo, jer je sve oko nas roba. Vraćam se dva koraka natrag u ovoj lekciji - mi smo samo prolaznici.

Zuko Džumhur je umro u H. Novom 29. novembra 1989. i trajno se vezao za njegove skale. Ovdje su se njegova zemna putovanja umirila. Umro je kada i zemlja koju smo znali. Smrt pisca, najavila je smrt zemlje, smrt života kojeg smo predstavljali. Najavila je tišinu pred topove, najavila je rušenje. Zuko je umro u Novom, a sahranjen je u Konjicu, i neraskidivo vezao ova dva grada. Jedan je danas, ljepši, čistiji. Više ne predstavlja grad kroz kojeg se samo prolazi, tu se i ostaje. Novi nije više grad gdje se ostaje jer nema što da zadrži. Ako ovo budu čitali oni koji nikada nisu prestali da budu zaljubljeni i da vole u Novom, molim ih da na ruševinama Rudnika upričimo makar čajanku, kako bismo Zukov krug oživjeli. Neka dođu svi koji su nam još uvijek tu, a predstavljaju dobre duhove Novog, da okrenemo novi krug, da zaustavimo osipanje i uništavanje, da kažemo moći i kapitalizmu u lice istinu- da ponavljači i rušitelji nemaju ništa više reći, a nas se tiče kako se vodi i kuda ide ovaj grad jer je on naš slučaj.

P.S. Prošla vlast je otišla sa pozornice, srušeni su hoteli Boka, Tamaris, Rudnik i ini. Buduća gradska vlast mora da zna da ima nas koji smo svjedoci i onog i ovog vremena, da uviđamo pošast našeg izdanja neoliberalne kapitalističke ekonomije koja sve pretvara u profit i lukusuz šačice ljudi sumnjivih biografija, a predstavlja politiku koja ne slijedi kontinuitet i ne bazira se na ideji opšteg dobra. Uprkos devastaciji i rušenju, istorija prostora ostaje u biografiji grada i ljudi, a politički i fizički otpad pripada smetlištu.

( Ervina Dabižinović )