O kvalitetu i kvantitetu u nauci

Odgovor na tekst „U nauci je bitan samo kvalitet“, autora prof. dr Vladimira Pešića, Vijesti 03.01.2015.

U nauci je bitan samo kvalitet, kao što tvrdi gospodin Pešić. Ko je ocijenio kvalitet njegovih radova? Nije mi poznato da je formiran bilo kakav ekspertski tim ili da je dodjeli nagrade prethodio ikakav transparentan proces. U obrazloženju nagrade su navedni samo broj radova i „prestižnost“ časopisa u kojima su objavljeni. Kada je u pitanju Zootaxa koju gospodin Pešić i dalje prezentuje kao vodeći časopis u ovoj oblasti, treba se osvrnuti i na koeficijent uticaja naučnih radova objavljenih u nekom časopisu. Srednja vrijednost ovog koeficijenta za svaku naučnu oblast je jedan. Časopisi sa koeficijentom većim od 1 smatraju se prestižnim. Suvišno je govoriti o vodećoj ulozi časopisa čiji je koeficijent npr. 0.21 kao što je to Zootaxa. Kada se rangira prema ovom koeficijentu Zootaxa sa 73. mjesta na SCI listi pada na 120. mjesto od ukupno 153 časopisa.

Kada sam prije kraćeg vremena upoznat sa najnovijim tretmanom naučnih radova na UCG, kojim se potencira samo kvantitet, i ne sluteći da se priprema teren za bilo kakvu nagradu, obratio sam se rukovodstvu UCG i ukazao na značaj jasnog prikaza kvaliteta naučnih radova. Moje sugestije su u potpunosti ignorisane. To je bio razlog da svoj stav prezentiram i javnosti. Nijesam iznenađen što se gospodin Pešić uopšte nije osvrnuo na suštinu mog stava, jer u transparentnom sistemu njegova nagrada ne bi imala smisla. Ne bih je ni pomenuo da je nije dobio u svojstvu predsjednika novoosnovanog Naučnog odbora.

Po pitanju kvantiteta iz oblasti matematičkih nauka sličnoj oblasti kojom se ja bavim navešću neke podatke. Prosjek broja radova na godišnjem nivou je 1.38 na Univerzitetu u Čikagu, 1.65 na Berkliju, 1.83 na Prinstonu, 1.89 na Harvardu... Moj prosjek radova tog ranga u poslednjih 10 godina je jedan rad godišnje.

Naravno, riječ je o radovima koji nijesu publikovani u časopisima nivoa Zootaxe. Nije slučajno što je naveden ukupan broj mojih radova, a nije data pažnja koliko je radova pripadalo prvoj kategoriji prema ukinutoj kategorizaciji na UCG ili publikovano u časopisima na samom vrhu SCI rang liste sa koeficijentom uticaja većim od jedan. Koliko je radova proisteklih iz laboratorije malo poznatog Mašinskog fakulteta UCG preživjelo sud vremena i citirano u udžbenicima i monografijama koje su objavili prestižni izdavači, kao što je Oxford University Press, Cambridge University Press, Springer ili John Whiley. Prošle godine nijesam objavio nijedan rad, tako da nijesam ni mogao biti lično pogođen dodjelom nagrade. Zato se gospodin Pešić bavio samo kvantitetom, a ne i kvalitetom koji potencira. Čak i da su istraživači UCG objavili više od 170 radova prošle godine to ne bi mnogo doprinijelo ugledu Univerziteta ako su objavljeni u časopisima sličnim Zootaxi. Ako je bar jedan od 170 navedenih radova objavljen u časopisu koji je pripadao prvoj grupi ili sa koeficijentom uticaja bliskim jedinici, zavređivao bi veću pažnju od desetine radova objavljenih u časopisima sa koeficijentom uticaja 0.21 ili manje.

Insinuirano je da umanjujem značaj kolaborativnih radova. Naprotiv, kolaboracija u oblasti nauke je od suštinskog značaja za njen razvoj. Kritički sam se osvrnuo na radove sa po 20 i više autora koji su u najvećem broju slučajeva rezultat manipulacija, a ne kolaboracije. Neki istraživači iz naše sredine i šire, nijesu ni znali da su objavili naučni rad, jer kolege koje su ih dodale uz svoje i desetine drugih imena nijesu stigle da ih informišu o tom „srećnom“ događaju. Da se kao predsjednik Naučnog odbora gospodin Pešić zapitao kakvo je stanje i uslovi na UCG po pitanju stvarne naučne kolaboracije, možda bi došao do podataka koliko je istraživača sa univerziteta iz SAD i Evrope boravilo u laboratorijima UCG. Koliko je njih boravilo u mojoj laboratoriji na Mašinskom fakultetu, u okviru projekata koje je finansirala NASA, NSF, i USA departman za energiju i sl., kako bi došli do novih ili provjerili svoje naučne rezultate na njenim instalacijama. U tome je suština kolaboracije iz koje su proizašli radovi sa visokim koeficijentom uticaja, a ne sa fiktivnim dodavanjem deset i više koautora.

Za mene ne radi vrijeme, kako je to cinično navedeno, jer je moja univerziteska karijera pri kraju. I da sam mnogo mlađi, ne bih se mojim stavovima mogao uklopiti u sadašnji sistem koji kreira gospodin Pešić sa aktuelnim rukovodstvom u oblasti nauke i prosvjete u CG. Moj „stav“ ne može promijeniti kvalitet nečijeg naučnog rada, niti mi je to bio cilj, kako je insinuirano. Ali zato dodjele diskutabilnih nagrada, na osnovu ličnih stavova pojedinaca, koji nagrađenom očigledno odgovaraju, itekako doprinose lažnoj slici o kvalitetu nečijeg rada u našoj sredini. Ostavljam čitaocima da procijene da li iza njegove nagrade stoji realna procjena kvaliteta, na osnovu međunarodno priznatih parametara i metoda, ili možda javna kritika i lekcije koje je sa pozicije predsjednika novoosnovanog Naučnog odbora uputio profesorima „pobunjenih“ fakulteta i „neposlušnim“ intelektualcima koji su im pružili podršku?

I na kraju, ako gospodin Pešić nastavi da se služi uvredama i podvalama, polemišući sa nizom izmišljenih, navodno mojih stavova, neću voditi diskusiju na tom nivou i zamarati javnost CG metodama kojima se ocjenjuje kvalitet naučnoistraživačkog rada i uzaludno „rastjerivati maglu“ u toj oblasti.

( Petar Vukoslavčević )