Ne budi Paša

Bio Putin pa otišao. Odveo Pašu. Ako neko ne zna ko je Paša, e to je ono šarplaninski štene sa Kosova koje je Vučić poklonio Putinu. Dragocjeno kuče. Mislim da je plan zaista lukav. Posle napornog radnog dana Vladimir Vladimirovič u svojoj dači sjedne za klavir, vatra u kaminu pucketa, Vučićeva ikona - ako neko ne zna, ona koju je predsjednik Srbije poklonio svom ruskom kolegi - sija blagim sjajem. Na Čajkovskog Paša ćuti. Na Mocarta reži. A na Geršvina poludi. Tek kada Vladimir Vladimirovič uzme kajdanku koju mu je krišom poturio Ivica Dačić začuje se - Miljacka. Paša šeni. A onda prepozna melodiju: „Srpska se truba s Kosova čuje“. E tada Paša stavi Putinu njušku u krilo sa suzama u očima. Što raznježi i Vladimira Vladimiroviča. Pa tako ganut potpiše ukaz da se u Niš, usred Humanitarnog centra, parkira S-300. Plan je stvarno dobar. Videćemo da li će Paša biti na visini zadatka.

Sami sa sobom

Pošto se car ukazao naprednjačkoj Srbadiji, pa otišao da se bavi svojom zemljom duž svih devet vremenskih zona, slatkasti mamurluk se kapilarno uvlači u naše postojanje na zapadnom istoku i istočnom zapadu. Počinjemo da se budimo iz rusofilne ekstaze (ili iz kome, zavisi od perspektive) i da se osvrćemo oko sebe. Možda je onaj dopisnik iz Moskve u pravu kada kaže da Rusima nismo važni kao što smo važni sami sebi i kao što su nam važni Rusi. Ali odmah otjeramo tu jeretičku misao kao mušicu. Ipak, ophrvava nas svakodnevna banalnost. Opet su nam komšije iste. I briselska poglavlja ista. Isti će ostati i Aleksandar Vučić. Dovikivaće onima koji ga ljute: „Ološu, sram te bilo“. A odmah poslije toga: „Ja nikoga ne vređam“. Garantovano će ostati isti i Milo. Njegova britka priroda ne dozvoljava autokorekciju. Ovim hoću da kažem, u Srbiji (pa i u Crnoj Gori) poslije obje nove godine sa malim zakašnjenjem počeće svakodnevica. A ona će izgledati, optimistički gledano - isto kao i prošlogodišnja. Pesimistička procjena bi mogla da glasi da će biti mnogo više - istog.

Prije svega, ne vidi se kraj vladavini poludemokrata Vučića i Đukanovića. Jedan se pravi neutralan kao Švajcarac, drugi je na glavu stavio Nato-kacigu. Ali ta razlika je zanemarljiva. Milo je najbolji Miloševićev učenik. A Vučić, kao odmetnuti Šešeljev kadet - u makijavelizmu i načinu podizanja kvazidemokratskog Potemkinovog sela ispred svoje autokratske vladavine - jeste Milov mlađi brat. Samo što on svoj partokratski eksperiment sprovodi na mnogo većem uzorku. Tako se krug zatvara.

Sloboda ne umije da pjeva

Dakle, i ove godine slobodni možemo biti i kao građani i kao javne ličnosti, onoliko koliko se na sopstveni rizik usudimo. A cijena slobode će još uvijek biti najprije ekonomska. Partokratijski rođačko-burazerski sistem je usisao sve što je mogao. Oni koji su svojom voljom ili zlom namjerom sistema ostali izvan tog kruga nemaju nikakav drugi izbor nego da se bore za povratak kidnapovane države svim građanima. Pa i onim koji su sada blizu stranačkih kazana.

U tome vidim smislenu misiju svik buna, protesta, svake političke borbe. Države kao što su Srbija i Crna Gora moraju se demokratski resetovati. To neće biti lako. To će potrajati. Ali građani više nemaju izbora. Ili će da iznude novi demokratski početak, ili će njihova djeca sa kartom u jednom smjeru u ruci da proklinju i njih i lošu samodržačku beskonačnost na koju su pristali.

Ali rješenje nije u prostoj zamjeni vlasti. To bi bio jalov posao. Institucije bi morale biti opskrbljene žilavim imunim sistemom koji bi spriječio i sasjekao u korijenu svačiju cezarističku ambiciju. Borba za normalnu državu koja bi bila servis svih građana, a ne sredstvo da jedna interesna grupacija kinji sve ostale, počinje i završava sa nezavisnim sudstvom.

Kako da propjeva sloboda?

Bez suštinski nezavisnog sudstva nije moguće suzbiti korupciju ili podsjeći pipke partokratskoj hobotnici jer je partokratska vladavina poseban oblik sistemske korupcije. Bez nezavisnih medija neće biti moguće kritičko praćenje poteza vlasti, a to je preduslov slobodnog odlučivanja građanina na izborima. Bez pročišćavanja biračkih spiskova neće biti dekriminalizacije izbornog postupka.

Posao je ogroman. Vlast će u licemjernom udvaranju Briselu donositi zakone koji dobro zvuče. Pritom će se truditi da sistemom neformalne moći zaobiđe sopstvene zakone. Sve dok parlament nema ingerencije da pokrene postupak smjene predsjednika, sve dok državni tužilac hapsi poslanike sa imunitetom, a na slobodi ostavlja dokazane lopove iz vlasti, sve dok mogu da zastrašuju kritičke novinare, a iz budžeta finansiraju tabloidno raskalašne medije koji se ponašaju kao propagandni bilteni vlasti pa ostrašćeno pljuju svakog ko drugačije misli - ništa od slobode.

Čemu ona

Žele li ljudi u ovim zemljama, pa i njihovom komšiluku, uopšte nekakvu slobodu? Onu koja bi podrazumijevala odgovornost? Zašto su tako olako u tolikom broju ponovo postali podanici? Stvar je jednostavna. Sloboda se ne jede. Podaništvo je masovni način preživljavanja. Uz to istorijski zasnovan.

Slijeganje ramenima je udobnije od hodanja po kiši i snijegu, dovikivanja gluvoj vlasti da je uzurpirala i vazduh koji ljudi dišu. Međutim, ropsko sljedbeništvo ili letargična pasivnost, pristanak na omamljivanje najvulgarnijim i najglupljim lažima, ima cijenu. Ona svaki dan raste. I jednom će to što je postalo preskupo biti važnije od hljeba. To je dan kada će podanici shvatiti da su za siću prodali dostojanstvo. I da su bez tog dostojanstva toliko ništavni da je svako samozavaravanje isključeno. Izgubljeno samopoštovanje se ne može kupiti.

Samopoštovanje se može ponovo steći ako ljudi prestanu da opslužuju sistem koji od njih traži da budu poslušni, pa će paternalistički da ih nagrađuje. Ako se sjete najednostavnijih, biblijski starih moralnih načela.

Krađa i prevara, laž i bahaćenje, ubistvo i manipulacija nisu moralni i nisu normalni. Svako ko posegne za takvim metodama ne zaslužuje lojalnost već zatvor. I tu dolazimo do jedinog mogućeg zaključka. Obaveza svakog ko je sačuvao nešto samopoštovanja da se suprotstavi. I da ovaj put ne odustane, ma koliko mučno i teško bilo. Svako ko je već krenuo tim putem, njegov je saveznik.

Ako se to ne desi, onda je podaništvo jedino dostojanstvo do kojeg se većina može izdići. Onda ćemo živjeti kao Paveli, zvani Paše. Smisao našeg postojanja biće lizanje moćne ruke.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )