Nije planina za svakoga
Članovi Gorske službe spasavanja Crne Gore (GSS CG) tokom 2014. godine spasili su 33 osobe u 12 odvojenih akcija.
Iako rade svakodnevno, u akcije računaju jedino ona angažovanja kada spasavaju ljudske živote.
Takvih, prema riječima prvog čovjeka te službe Željka Loncovića, godišnje uspješno obave do dvadesetak.
“U akcije ne računamo svako angažovanje GSS-a, poput dežurstava ili intervencija na ski-stazi. Za nas je akcija samo kada je riječ o spasavanju ljudskih života i evakuaciji”, kazao je načelnik službe osnovana još daleke 1963. u Nikšiću.
Te iste godine, krajem decembra, GSS je u Goliji imao prvu zvaničnu intervenciju - kada su iz jame duboke preko stotinjak metara izvukli muškarca.
Od tada do danas, Gorska služba spasavanja, u organizacionom dijelu amaterska, a u stručnom visokoprofesionalna organizacija, blagovremeno se odazvala i sa uspjehom reagovala u nebrojano mnogo akcija. Sjedište GSS-a je u Nikšiću, gdje je i jedina stanica te službe. Dvije obavještajne tačke nalaze se u Kolašinu i na Žabljaku. Planiraju, kako kaže Loncović, da naprave još dvije obavještajne tačke - u Gusinju i iznad Herceg Novog, na Subri.
110 članova
Ukupno imaju 110 članova, od čega oko 70 operativaca, različitih profesija, a zvanja se dobijaju u zavisnosti od stepena obrazovanja i obuke.
Zvanja su: pomažući član, pripravnik za gorskog spasioca, ljekar spasilac, gorski spasilac, instruktor GSS-a i počasni spasilac. A put do gorskog spasioca je dug.
“Svaki gorski spasilac prvo mora imati zvanje alpiniste, što znači da mora proći adekvatnu obuku, položiti ispit za alpiniste... Onda se obučava u spasavanju, provede jedan dio staža i tek tada pred Komisijom polaže ispit za zvanje gorskog spasioca. Sve to traje, u prosjeku, oko sedam-osam godina”.
I na tome se ne završava - prema pravilniku, svake godine kandidat mora ispuniti određene uslove da bi ovjerio zvanje gorskog spasioca za narednu godinu... Sada ih ima 13 i oko tridesetak onih koji čekaju na to zvanje. Samo su četiri instruktora - Stevan Vujičić, Dragan Lalić, Dragan-Gašo Lalović i Željko Loncović.
Svi oni, i spasioci i instruktori, su Nikšićani. I svi u GSS-u su volonteri.
Jedina “plata” im je spaseni ljudski život:
"Humanitarna smo, stručna i neprofitna organizacija. Prepoznati smo kao specijalisticka jedinica u Strategiji za vanredne situacije. Sa Direktoratom za vanredne situacije MUP-a zaključili smo Ugovor o stručno-tehničkoj saradnji i za potrebe redovnih vježbi neka sredstva dobijamo od MUP-a, a povremeno i od Agencije za civilno vazduhoplovstvo. Na taj način održavamo visok nivo naše spremnosti”, kazao je načelnik GSS-a.
Oprema je najvažnija
Lonocović kaže da su zadovoljni onim što imaju od opreme, jer su posljednjih godina, putem projekata, uspjeli da nabave gotovo sve neophodno za spasilačke misije: “Imamo prilično dobre uslove za spasavanje. Bez dobre opreme nema spasavanja. Kao i u svakom zanatu - bez alata nema ni zanata, s tim što ovaj naš ‘alat’ direktno utiče na život i zdravlje i povrijeđenog i spasioca”, kazao je Loncović.
Cilj GSS-a je, prema riječima njenog načelnika, da uđu u priču zakonskog regulisanja statusa službe.
"Prvi zadatak GSS-a je preventiva u planini, a kako ta oblast kod nas još nije zakonski definisana, nijedna bezbjednosna preporuka GSS-a nije obavezujuća. Hrvatska je 2006. donijela zakon o GSS-u kojim su definisana prava i obaveze Gorske službe spasavanja. To je nešto na čemu bi u narednom periodu treba da radimo”, smatra Loncović.
Zakonsko regulisanje GSS-a, kako je kazao, neće iskorijeniti nesreće u planini ali će ih smanjiti i planine učiniti bezbjednijim.
"Planina nije za svakoga. Čak i da naprave magistralni put kroz nju, opet planina ne bi bila za svakoga. Skoro 90 odsto naših intervencija je ili zbog nedovoljne edukovanosti ili nedovoljne opremljenosti nastradalog. To ne znači da kada se zakonski reguliše da neće biti nesreća. Biće ih, ali će taj broj biti manji”, zaključio je načelnik GSS-a.
Ne “čašćavaju” zvanjima, ona se moraju zaraditi radom
GSS je član Međunarodne organizacije za alpsko spasavanje – IKAR - krovne organizacije koja propisuje standarde obuke, opreme.
Ti standardi su prilično visoki ali u GSS-u se, tvrdi Loncović, tvrdoglavo drže tih standarda, pa je i to jedan od razloga što se kod njih ne “štancuju” zvanja.
“Mi u GSS-u ne smatramo da ćemo nekoga častiti ako mu dodijelimo zvanje koje ne zaslužuje. Rad u službi je volonterski i neko dobijanjem zvanja spasioca ne dobija nikakvu novčanu nadoknadu već samo dodatnu odgovornost. Ako dobije zvanje koje ne zaslužuje, doveli bi u opasnost i njega i ljude koje spasava i ne vidimo razlog zašto bi to uradili”, objašnjava Loncović. U GSS-u ne “čašćavaju” ni zvanjem počasnog spasioca.
“Da bi neko bio počasni spasilac mora provesti najmanje 20. godina u zvanju gorskog spasioca. Naši počasni članovi su ljudi koji su osnovali GSS i takvih je dvadesetak”, kazao je Loncović.
( Svetlana Mandić )