Kad je kiša, Adžovići spavaju napolju

Do trošnih koliba u Češkom kampu na Velikoj plaži teško se stiže automobilom preko poplavljenih puteva. Lijevom stranom kampa kroz vodu i blato postavljene su ploče, cigle i daske u vidu krivudave staze koja nakon pedeset metara nestaje u šumi i šipražju.

U mutno decembarsko jutro, pogled na mjesto koje je simbolizovalo ulcinjski turizam i kome Česi decenijama nijesu mogli da odole, izaziva tugu i zebnju. U češkom kampu odavno nema Čeha i kampera.

Stanovnici močvarnog geta sada su samo familije Adžović i Šantal. Prvi su stigli prije 15 godina iz Podgorice, druge je rat devedesetih iz Bosne doveo u Ulcinj.

U osmoj deceniji Bajram Adžović u kolibi nedostojnoj normalnog života, noći provodi sa sinom Viktorom (28) i unukom Fikom od pet godina. Danju sva trojica prose, a hrane se otpacima iz kontejnera. U kampu već odavno nema ni struje ni vode.

“I žena mi je bila ovdje, ali je sada u Brezoviku. Rekli su mi da ima tuberkolozu. Mora da je ovdje zaradila, tako su joj rekli ljekari”, kaže Bajram.

Viktor i Fiko pokazuju sobu u kojoj spavaju. Oči se od dnevnog svjetla polako privikavaju na mrak, a pogled na sobu, krevet i prostirke izaziva mučninu. Bajram spava u sobi sa prednje strane, ali samo kad je suvo.

“Kad je kiša, spavam vani u šatoru jer mi prokišnjava”, kaže i pokazuje na krov kolibe, šaren od čestog krpljenja. Šator je od najlona i otvoren sa jedne strane. Kada se seli iz sobe, Bajram nosi i ležaj sa sobom.

“Sad kad je hladno ne izlazimo rano. Umotamo se u ćebad i čekamo da se primakne podne, da otopli malo”, kaže Bajram.

Dvije porodice nadomak jedne od najljepših jadranskih plaža ne mogu da se okupaju, nemaju toalet.

“Šta da radimo. Ovako prljave nas izbjegavaju, ni u ambulanti neće da nas pregledaju”, kaže Bajram.

Komšije Sulejman i Drage Šantal nijesu kući.

“Suljo neđe cijepa drva, a i Drage je pošla negdje. I oni jedva žive”, kaže Bajram.

Adžovići primaju socijalu od 64 eura i to je za svu trojicu.

“Ne možemo više ni da isprosimo, dva najviše tri eura. Da idem da molim za pomoć u Opštinu ne mogu, jer me ne puštaju ovakvog unutra”, rekao je Bajram.

Na pitanje kako mogu da prežive sa 64 eura socijale, odgovara da hranu uglavnom donose iz kontejnera.

“Nađemo stari hljeb, uzmemo i kosti, kada ih ima. Od njih napravimo supu i jedemo”, kaže Bajram.

Petogodišnji dječak već razumije kakvim životom živi, i stidi se, spušta pogled u pod.

Prosi sa ocem u gradu, ali je na semaforima već mnogo njegovih vršnjaka u redu za pet ili deset centi...

( Samir Adrović )