Svaki dan se sjećam kako je bilo lijepo igrati
"Dugo sam razmišljao o tome da postanem trener. Međutim, ovo je bila prva prilika", kaže Nikola Grbić
Još tokom više nego uspješne i bogate igračke karijere, bilo je jasno da će se Nikola Grbić jednog dana okušati i kao trener. Mlađi od braće Grbić je, neformalno, još kao igrač bio i „trener” na terenu, autoritet saigračima u svim ekipama u kojima je igrao, naravno i u reprezentaciji.
Jedan od najboljih svjetskih tehničara i odbojkaša svih vremena je u maju, nedjelju dana nakon što je sa Zenitom osvojio titulu prvaka Rusije, odlučio da stavi tačku na igračku karijeru, i počne novu, težu - trenersku, na klupi italijanske Peruđe.
Rođeni šampion je za više od dvije decenije profesionalne karijere već obezbijedio sebi status igračke legende. A kad uđete u legendu, tu onda nema kraja priče. Ona postaje vječna. Od maja je Nikola otvorio novu knjigu u svom profesionalnom životu, i to ne iznenada kako bi se moglo zaključiti, s obzirom na to da je imao odličnu sezonu u Rusiji…
"Dugo sam razmišljao o tome da završim karijeru i postanem trener. Međutim, ovo je bila prva prilika da uradim tako nešto”, kaže na početku razgovora za „Vijesti” Nikola Grbić.
Želja da nastavi da igra postojala je i prošlog ljeta, ali…
"Prvo, odlučilo je što sam od Peruđe dobio poziv da budem trener, a ne igrač. Ja sam zaista htio da odigram još sezonu. Rusko prvenstvo je najjače na svijetu, ne možda po prosjeku, jer ima ekipa koje su zaista loše, ali su prve četiri-pet zaista jake. Kad osvojiš titulu u takvoj ligi, onda je normalno da pomisliš da možeš da odigraš bar još sezonu na tom nivou. Trudio sam se na sve moguće načine da vidim da li zaista moji ciljevi i želje mogu da se poklope sa ciljevima i željama nekog jakog kluba. Mogao sam, možda, da odem u Veronu, Pjaćencu, u neku ekipu koja ne bi gajila šampionske ambicije. Zato mislim da je bilo bolje da postanem trener u dobroj ekipi, koja hoće da proba da napravi neki rezultat", objašnjava Grbić.
Za razliku od tebe, brat Vladimir po završetku karijere nije postao trener, već je postao potpredsjednik Odbojkaškog saveza Srbije. Da li si ga očekivao u takvoj ulozi?
"Iskreno, mislim da je Vanja uradio pravu stvar. Neću da kažem da nije za trenera, jer on apsolutno kapira stvari. Međutim, imali smo puno primjera ljudi koji su kapirali odbojku, ali im ne leži trenerski posao. Uloga koju Vanja ima u Savezu mu odgovara".
Kakvi su utisci nakon nekoliko mjeseci, šta si saznao o trenerskom poslu što nisi mogao da zaključiš dok si bio igrač?
"Definitivno sam shvatio koliko igrač sve gleda iz svog ugla, koliko je teško da kao trener uradiš stvar koja je najbolja za sve, a ne samo za jednog igrača.
S obzirom na to da je prošlo malo vremena od završetka karijere, ima li dana kad poželiš da se skineš i zaigraš, barem na treningu?
"Pravo da vam kažem, već je bilo prilike i da se skinem i zaigram u Peruđi, jer smo u jednom trenutku bili bez obojice dizača. Čak me pomoćni trener nagovarao da se skinem i zaigram, ali rekao sam mu „mani me se”. Ali, ne prođe dan da se ne podsjetim kako mi je bilo lijepo kad sam bio igrač. Međutim, mislim da zaista treba da se odvoje dvije stvari. I kad igrači rade teretanu, ja je ne radim sa njima, a trebao bih. Mora da postoji neka distanca, da se, ipak, zadrži odnos trener-igrač".
Koliko ti je kao treneru početniku pomoglo to što si ipak veliko odbojkaško ime?
"Mislim da mi to pomaže puno. Stvarno vidim da igrači imaju respekt prema meni. Vidim da me slušaju i prate, jer im, pošto sam bio igrač, govorim o osjećaju koji oni mogu da prepoznaju, koji trener koji nikada nije igrao na visokom nivou, teško da može da prepozna. U tom smislu, mislim da sam negdje u prednosti na početku karijere".
Radio si sa mnogo dobrih trenera. Koga bi izdvojio?
"To su Montali i Velasko, svaki na svoj način, jer su prilično različiti u pristupu. Ali jedno je sigurno, najviše sam naučio od oca Miloša. On je i mene i brata savjetovao da cijenimo prvo sebe, a onda i druge. Da budemo strogi prvo prema sebi, a onda i prema ostalima. Radilo se maksimalno, ali se i isplatilo".
Kako si zadovoljan dosadašnjim rezultatima Peruđe u prvenstvu, gdje je ekipa trenutno četvrta?
"Da je moglo bolje, moglo je, ali da je moglo i gore, takođe. Iskreno, mislim da smo barem dva-tri, ako ne i pet bodova više mogli da osvojimo. Onda bi razlika na tabeli bila manja ili bi bili koju ljestvicu više".
Zato u Ligi šampiona gurate najbolje od svih italijanskih timova, imate sve četiri pobjede u prva četiri kola. Da li je to, možda, i ostavilo traga na prvenstvo, u kojem je Peruđa prošle sezone bila druga?
"Apsolutno da. Pogotovo što je to jedan od ciljeva, da doguramo što je moguće dalje", zaključio je Grbić.
Olimpijsko zlato, titula prvaka Evrope, dvije Lige šampiona…
Mali broj igrača može da se pohvali time da je u odbojci ostavio toliko dubok trag kao Nikola. Igrao je u tri zemlje, osvojio je dvije titule u Ligi šampiona, 2000. sa Sislijem i 2009. sa Trentinom. Ima i po trofej u Kupu kupova (Kuneo), Top tims kupu (Pjaćenca) i CEV kupu (Kuneo), te brojne nacionalne titule.
Najveće uspjehe ostvario je sa reprezentacijom. SR Jugoslaviju je predvodio do zlata na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine, a godinu kasnije i do titule na Evropskom prvenstvu u Austriji. Na svjetskim prvenstvima najbolji rezultat je srebro iz 2002. godine u Japanu, kada je bio član idealne postave šampionata.
"Sigurno se Olimpijske igre u Sidneju izdvajaju od ostalih. Međutim, doživio sam toliko divnih trenutaka, klupskih pobjeda, reprezentativnih takođe, i svaka je draga na svoj način", kaže Grbić, koji je bio je najbolji tehničar na prvenstvima Evrope 2001. i 2005. godine.
Sa nacionalnim timom Jugoslavije, a potom Srbije i Crne Gore, a na kraju i Srbije osvojio je ukupno 18 medalja, posljednju za „orlove”, bronzu, na SP u Italiji 2010. godine kada se i oprostio od reprezentacije…
"Na terenu sam bio toliko usredsređen na pobjedu u meču za bronzu da nisam imao vremena da razmišljam o odlasku iz reprezentacije i činjenici da mi je to posljednji meč. Kada je pala posljednja lopta, došlo mi je do mozga da je to kraj. U tom momentu isplivalo je sve ono što sam osjećao, ali i dok sam ranije razmišljao o tome, nisam znao da će emocije biti tako snažne", prisjeća se Nikola, od juna član odbojkaške Kuće slavnih.
Igor Kolaković je rijetko dobar čovjek
Radio si i sa dvojicom crnogorskih trenera, Veselinom Vukovićem u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj reprezentaciji, sa Igorom Kolakovićem u seniorskoj. Kakva su tvoja iskustva sa njima?
"Kao reprezentacija smo imali jako pozitivno iskustvo sa obojicom. Doduše sa Veskom jako kratko, ali smo zajedno napravili istoriju, jer smo igrali onaj famozni taj-brejk protiv Brazila u finalu Svjetske lige 2003. godine, u meču koji smo, nažalost, izgubili, ali koji je proglašen najboljim u istoriji odbojke. Sa Igorom sam duže radio, sedam godina i osvojili smo sijaset medalja. On je rijetko dobar čovjek. Imali smo maksimalan obostrani respekt, maksimalnu otvorenost u razgovoru. Ponekad sam, misleći da mogu da pomognem, imao slobodu da to uradim za vrijeme utakmice na terenu i tajm-autu. Pomagali smo jedan drugom na najbolji način. Mada su rijetki treneri sa kojima nisam imao dobro iskustvo", ističe Nikola.
Vušurović zaslužuje sve što mu se dešava
Osim sa Vujevićem, Nikola Grbić je neke od najznačajnijih medalja, posebno onu na OI u Sidneju, osvajao i sa Igorom Vušurovićem, koji je danas v. d. direktora Uprave za mlade i sport Crne Gore.
"Nismo u stalnom kontaktu, ali se čujemo tokom ljeta. S vremena na vrijeme smo u kontaktu preko Gorana. Vušurović je, stvarno, pravi čovjek, od koga možeš da dobiješ bilo kakvu informaciju, nepristrasnu. Ako može da pomogne, uvijek je tu. Igor je jedan od ljudi sa kojima sam vrlo rado ostao u odličnim odnosima. On zaista zaslužuje sve što mu se dešava, jer mislim da je jako kvalitetan čovjek", kaže Nikola.
Čudan je osjećaj što sam trener Vujeviću
Na pitanje kako „sluša” najstariji od igrača, najbolji crnogorski odbojkaš svih vremena, Goran Vujević, inače vršnjak (obojica su rođeni 1973. godine), Nikola kao iz topa odgovara:
"Eh, da su svi kao on".
Koliko ti je bio čudan osjećaj na prvom treningu Peruđe kada si u ulozi igrača vidio bivšeg dugogodišnjeg saigrača iz reprezentacije?
"Ja taj osjećaj imam svaki dan. Negdje smo u odbojkaškom smislu odrasli zajedno. Međutim, od njega zaista imam veliku pomoć. On ove godine kreće sa klupe i svaki put kad je trebalo da uđe bio je spreman, okrenuo je rezultat, svaki put. I to je nešto što mi daje nevjerovatnu sigurnost. Prema njemu imam veliko poštovanje, jer mi je po ko zna koji put potvrdio ne samo da je veliki igrač, nego izuzetan čovjek", kaže Grbić.
Niko me nije pitao da budem selektor Srbije
Nikolu Grbića mnogi vide kao novog selektora Srbije, nakon odlaska Igora Kolakovića. "Mene niko nije ništa pitao, nisam imao razgovore na tu temu. Čuo sam se nekoliko puta sa predsjednikom OSS Aleksandrom Boričićem povodom nekih drugih stvari, ali se te teme nismo doticali. Boričić je čovjek koji zna da donese pravu odluku u pravo vrijeme".
Ali, ako bi stigla ponuda?
"Ne mogu da kažem da nisam razmišljao o tome, jer je to nešto što “visi u vazduhu”. Već sam izjavio da mi je san da jednog dana sjednem na klupu , reprezentacije Srbije, što je odmah interpretirano na pogrešan način. I to još u vrijeme dok je Kolaković bio selektor, prije posljednjeg Svjetskog prvenstva, kada se saznalo da ću biti trener Peruđe. Tada sam rekao da o klupi Srbije ne razmišljam, jer Igor radi odlično posao. Tu je i Slobodan Kovač koji je, takođe, jako dobar trener, i ne bojim se da će na to mjesto doći pravi čovjek. U ovom momentu razmišljam da naučim što više, da uradim što je moguće bolje u tom poslu. A naravno da mi je san da budem selektor. Kad će to biti, ja stvarno ne znam. Nikakve druge konkretne odgovore ne mogu da vam dam, jer sam toliko u frci u Peruđi, igramo svaki drugi dan, i nemam vremena da razmišljam o ničem drugo", dodao je Grbić.
( Saša Jončić )