Ulični borac sa „nožem u zubima”

Odustajanje bilo kakve vrste nepoznanica je za Dijega Ćola Simeonea. Suočen i sa najvećim izazovima, argentinski vitez uporno vjeruje u uspjeh i vodi se parolom "En la vida, hay que creer". U životu, vjera je neophodna.

Potvrda ove tvrdnje mogla je da se uoči prije tri decenije, kada je tadašnji 17-godišnji Simeone premijerno pozvan za nacionalni tim uzrasta do 20 godina. Argentinac je trebalo da se pojavi ispred glavnog predstavništva fudbalske asocijacije, koje se nalazilo u centru Buenos Ajresa.

Pojavio se ranije od zakazanog i čekao. Prošlo je pet, pa 10 minuta, a već poslije pola sata Simeoneu nije bilo jasno šta se događa. Zabrinut je otišao do trafike da kupi novine i upitao prodavača da li je vidio saigrače.

- Već su otišli, u 7 sati - glasio je odgovor koji je uspaničio Dijega i njegovog saigrača Antonija Mohameda.

Upropastili su šansu već na startu... Simeone, međutim, nije mislio tako.

- Preblijedjeli smo, a zatim shvatili da smo pogrešno razumjeli vrijeme sastanka - prisjeća se Mohamed.

- Pojurili smo u metro, izašli na centralnoj stanici, odakle su nam trebala dva autobusa da stignemo tim. Uhvatili smo prvi, ali za drugi nismo imali novca. Svejedno smo ušli, a Dijego je prišao vozaču i rekao: 'Dobro pogledaj ovo lice. Jednog dana biću profesionalni fudbaler i igraću za Argentinu, biću zvijezda. Upamti mi ime, kao i njegovo, ne zaboravi nas. Treba nam samo mala usluga...' - prepričao je Mohamed jedan od mnogobrojnih motivacionih Simeonovih govora.

Nakon što je vozač pristao da ih odveze, izašli su na posljednjoj stanici koja je bila udaljena šest kilometara od trening kampa. Nisu imali drugog izbora osim da trče. Kad god bi Mohamed bio spreman da odustane, Simeone ga je ohrabrivao:

- Još uvijek postoji šansa da uspijemo.

Kada su stigli, trening je bio završen. Obliveni znojem, objasnili su selektoru Karlosu Pačameu dogodovštine do destinacije, a on to prenio Karlosu Biljardu, tadašnjem selektoru seniorske reprezentacije. Biljardo je bio očaran stavom mladića i pozvao ih da se priključe treningu seniora, koji je upravo počinjao.

Nedjelju dana kasnije, Bilardo je poveo obojicu dječaka u Njemačku kako bi pomogli seniorskom timu na pripremama za Mundijal 1990 u Italiji.

Simeone i Mohamed su bili prvotimci u reprezentaciji od 1991, pod vođstvom novog trenera, Alfija Bazilea. Pripadali su generaciji koja je posljednja osvojila velike titule, Kopa Ameriku 1991. i 1993.

Simeone je brzo postao ključna figura, jedan od najboljih uz Fernanda Redonda i ubitačnog Gabrijela Batistutu.

Igrao je tri Svjetska prvenstva u periodu od 1994. do 2002, koji su obilježili tri trenera (Bazile, Danijel Pasarela i Marselo Bjelsa, sadašnji trener Lidsa)

Kada je preuzeo "kolćonerose", Atletiko se nalazio bliže zoni ispadanja nego četvrtom mjestu. Uspavani gigant je od tada predvođen Simeoneom osvojio dvije Lige Evrope, Primeru 2014, Kup kralja 2013, dva Superkupa Evrope, španski Superkup, a dva puta u finalima Lige šampiona uspješniji je bio gradski rival Real (2014, 2016.)

Proglašavan je tri puta za najboljeg trenera lige.

- Kada vidim ovaj tim, prepoznaje se da je to Simeonov tim. Posjeduju istu volju i snagu - kazao je legendarni portugalski fudbaler Luis Figo.

Na terenu ratnik, sada u ulozi generala, kraj aut linije nastavio je da vodi bitke. Rasing je zapao u krizu 2006, a Simeone je kapitensku traku zamijenio crnim odijelom i preuzeo klupu argentinskog tima.

- Nije to bio način na koji sam planirao da se penzionišem, ali situacija je bila takva da nisam mogao da čekam. U fudbalu, samo je jedan voz - ili uđeš u njega ili ga propustiš. A ja uvijek preferiram da budem u njemu. Ne kajem se nimalo - kazao je Simeone.

Brze odluke činile su sastavni dio Simeonovog života. Sve je počelo kada je imao 19 godina, a agent ga pozvao u kancelariju Veleza i upitao da li je zainteresovan da karijeru nastavi u Italiji. Dao mu je 15 minuta za odgovor, u suprotnom bi dogovor sa Pizom propao.

- Nisu postojali mobilni telefoni kako bih mogao da pozovem roditelje i čujem njihovo mišljenje. Na kraju su mi u glavi bile samo slike iz novina sa Argentincima u Seriji A i prihvatio sam ponudu - rekao je Ćolo.

Bio je primjer igrača za kojeg nisu postojale granice na terenu - igrao je u sredini, na strani, napadao dobro, branio se još bolje i postizao dosta golova glavom. Postao je dirigent, poslije svega. Možda nije bio najtalentovaniji igrač, ali bio je nadaren da razumije šta treba igri i iskoristi detalje kako bi napravio prednost.

Jednom prilikom, pred meč sa Urugvajem, Simeone je iskoristio poznatu višedecenijsku južnoameričku izreku: "Igrati sa nožem između zuba."

Svaka utakmica predstavljala je konflikt. Samo najhrabriji i najlukaviji izlazili su kao pobjednici. Za Simeonea nije bilo prostora za dobre manire. "Pojedi, da ne bi bio pojeden".

- Poredim fudbal sa boksom, sa uličnom borbom. U oba slučaja postoji jedan trenutak, sekund, u kome neko pokaže strah u očima, u tijelu. Ako protivnički tim osjeti pristustvo straha, iskoristiće to bez milosti. Možda je ključni aspekt nametanja straha protivnicima da ih natjeramo da shvate da nemamo straha - piše u drugoj Simeonovoj knjizi, "Vjerujem".

Fudbal kao lov

Sastav Atletiko Madrida čine prvo oni koji vjeruju u pobjedu, pa tek onda fudbaleri. Pod dirigentskom palicom Dijega Simeonea to je skup “fudbalskih vjernika”, a ne samo tim. Dok mnogi evropski klubovi igru baziraju na posjedu lopte, Simeone ima drugačiji pristup.

- Fudbal je kao lov. Jedan sekund mijenja sve, ali nije to bilo koji sekund, već određeni trenutak. Plijen je tu, pa odjednom nije. U trenutku je sve završeno i nema više šansi. Bitno je znati za koju se određenu sekundu spremaš i da razumiješ taj momenat. To je nešto što dolazi sa osjećajem, inteligencijom i iskustvom - piše u prvoj knjizi Argentinca, “Simeonov efekat”.

( Stevan Popović )