Duška pod tepih

Jeste se Duško stanjio, ali i dalje je velik. U smislu krupne ribe, on je pozamašan zalogaj, čak i za ove naše halapljive neprikosnovene vladare. Krupna riba je Duško Knežević, ali ne zato što je veliki čo’ek, već je krupna riba zato što umije da ćuti. Kao riba. Ćutao je Duško i plastio zajedno sa Milom, Migom i cijelom ekipom evo trideset godina. Naplastio se. Progovorio nije, a otvarao je banke, fakultete, dijelio stipendije, svega je bilo, pa i televizije, i visoko se on vinuo, dovoljno da svašta zna.

Izgleda da je bio lukaviji od Svetozara, ili mu je Svetozar Marović bio alarm, da ako se ne obezbijedi na vrijeme, da može niz iste staze, ako bude potrebno žrtveno jagnje ili ako gurne nos gdje ne treba. Davno je Knežević pojeo svoje žrtveno jagnje.

Ne možemo ga zamisliti kao dobrog lika, već kao odmetnika koji nam je trenutno simpatičan jer je počeo da pišti. Nije on naš Snouden, nije on naš Brodski, on je crnogorski otpadak. Onaj koga su puštili niz vodu, jer im više ne treba, jer pravi probleme, jer se ne da, jer ne sluša kao do sad. Gurnuo ga je Milo, kao Duško Dugouško pingvina sa litice u crtaću na Sjevernom polu.

Ma ni ovo poređenje nije u redu, jer se emotivno vezujemo za jadnog pingvina, a Duško nije ni pingvin nije ni jadan, on je neka krupnija zvjerka, ali sad bolje da se ne izražavam jer će mi zamjeriti puritanci naše NVO uglađene scene.

Ništa novo nije koverta, ni Migo, ni Duškov Instagram, jer svi sve znaju. Slabo ko glasa i podržava vlast zato što vjeruju u priču koju im prodaju (iako ima i tih), ljudi vole Mila jer bi da budu on, da briju, da su puni kao brod, da im niko ništa ne može, da se provlače, da sestru i brata omoguće. Dakle, goli interes je posrijedi.

Zato će i Duško da bućne, uzdrmaće malo sve, pokrenuće buru u čaši kaplji vode, možda bude još neki sočni snimak, i „sve će proći moja draga“.

Ono što će ostati kao najzanimljivije iz ove priče, jesu izvještavanja portala, novina i kanala koji su bliski vlasti, bliski Milu. Oni su i prije Migove rečenice da jeste primio novac ali zakonito pisali kako nije sigurno da su to pare. Nisu pisali da bi narod povjerovao, već kao dimnu zavjesu, jer to treba napisati, to im je posao. To su produžene ruke vlasti, novinari bez vidljive partijske knjižice koji se prave da samo rade svoj posao. Bljutavo je sve, na kraju je i Duško bljutav isto koliko i ekipa koja pripada časopisu koji prikriva i iskrivljuje istinu, ili ekipa koja prati kulturu za neki portal, koji je na ivici šovinizma, ali zaboga, njih interesuje samo kultura, to dugme u ćošku sajta, i da im platica legne na vrijeme. Njih ostalo ne zanima.

Dok pokušavaju da uguraju Duška pod tepih, ćute intelektualci, sudovi, tužioci, svi. Pohapse porodicu cijelu po stoti put na Zabjelu jer traže svoja prava, ali niko ne dira partijske redove, jer se boje domino efekta. Zato se ćuti, čeka se velika izjava velikog vođe. Kad se on konačno oglasi, Duško će već biti pod tepihom, gaziće po njemu svi dojučerašnji prijatelji i pajtosi, saradnici, kumovi i pobratimi. Jer, ipak je ovo Crna Gora, država u kojoj Milo ima kumova na pretek, i uvijek je spreman i dovoljno hladnokrvan da nekog od njih skloni kao primjer ostalima.

( Đuro Radosavović )