Fenomen Hamlet: Rasplet između slobode i nužnosti, strasti i razuma

Nastavak iz prošlog broja "Arta"

Hamlet koji svijet vidi “u oku duha svog“ sposoban je za najdublje sagledavanje istine, kojom se demaskira svaka laž na površini života. Ipak on, koji je “rođenja svoga rob“, pokorava se prije nego što je u stanju da otvoreno djeluje, mudruje umjesto da žigoše i opomene, ćuti i onda kada mu srce nalaže da govori, njegova volja zbunjena je ćudima njegove misaone prirode, njegova vjera u pravdu osporena je njegovim racionalnim dokazima o sumnjivosti svake pobjede, njegova sloboda ograničena je njegovim različitim pravcima razmišljanja.

Hamletova dvostruka priroda, sa naglašenim prepletom razumskih spoznaja i emocija, bez prevage jedne ili druge strane. Ovaj snažni duh koji “nešto što izgled prevazilazi nosi u duši“, pokoleban je u svojoj duševnoj ravnoteži saznanjem o zločinu majke i strica; ali i ljudskom dilemom da li je osveta moguća i opravdana: “Nešto je trulo u zemlji Danskoj“, kao čovjek koji u sebi osjeća neku skrivajuću trulost realnog života, i to da je “Danska tamnica“ i čitav je svijet zapravo tamnica, i te kakva u kojoj se duša osjeća zatvorena kao u paklu. Hamletova savjest ključa do tačke vrenja, ali ga um neprekidno podsjeća na besmislenost života: “Čega ima sve, Horacio, na nebu i na zemlji / to i ne sluti umovanje ljudsko /“. Takav neuređen svijet ljudskog bitisanja, u kome se politička moć osvaja nasilno, i ljudski postupci se razilaze sa moralom, nosi mračnu sliku života na zemlji, u svim njegovim vidljivim manifestacijama: “Kakva li je samo tvorevina čovek / koliko sličan bogu po shvatanju / kako plemenit razumom / krasota na ovom svetu“, kaže Hamlet, da bi sve to porekao kao obmanu i varku. Iluzija o vrijednosti čovjekove bogolike prirode svakodnevno se dovodi u pitanje, njegovom pohlepnošću, gramzivošću i niskostima svih oblika. Slavoljubljivost o kojoj se sanja “nije ništa do senka same senke“, čitav koncept života Hamlet nipodaštava, činjenicom da u njemu ne postoji ništa niti sveto niti neprolazno.

Šekspir je svojim djelima izmijenio naše shvatanje o tome šta umjetnost uopšte jeste i kakva je njena funkcija. Hamlet nije samo lik njegove imaginacije. Njegova drama u različitim vidovima odvija se u svakom čovjeku, tačnije ona i jeste drama svakog čovjeka. Originalnost Hamletovog odgovora, je suštinski novina koja prevazilazi tradicijski uspostavljene obrasce ponašanja. Na izazove života i njegovih paradoksa, on odgovara paradoksima u sopstvenoj prirodi, na ludost događaja on odgovara sopstvenom mahnitošću. Da bi zacrtao pravac svog djelovanja, prerušen i zaklonjen štitom ludosti i sarkazma: “Za prikladno da nađem da na sebe / uzmem budale ćud / veli Hamlet, da bi sakrio svoje prave namjere i na iščašenost svijeta reagovao zbunjujućim obrtima razuma“. No, iako je to “ludilo, ipak ima metoda u njemu“ njegova najbliža okolina svjesna je pronicljivosti njeovog uma, onog uma koje uprkos neobičnosti njegovog nosioca donosi nevjerovatno tačne dijagnoze vremena.

Šekspir će u ovoj tačci, majstorstvom svog umjetničkog genija, stvoriti dramski naboj čudesnog intenziteta. Igra počinje, u trenutku Hamletove odluke, da se igra osvete “prema huljama bez duše ili savesti“ odvija postepeno i zakulisno. Hamlet postaje glavni glumac u pozorišnoj predstavi koju je sam izrežirao. On glumi ludilo i u tim trenucima stvarno je lud, jer tu prestaje razlika između fikcije i realnosti; On postaje majstor igre, oko koje se okreću svi akteri drame, sanjar koji usmjerava tok radnje uvijek na graničnoj liniji onog “biti ili ne biti“. Tako i zbunjenoj Ofeliji, jednoj od najtragičnijih heroina u književnosti, kaže istovremeno: “Nekad sam te voleo“ i “nisam vas voleo“, ističući da je veoma ohol, osvetoljubiv i vlastoljubiv.

Sveukupna evolucija Hamletovog lika od kada je ugledao duh svog oca, nasilno ubijenog kralja Danske, razvija se u pravcu preobražaja njegovog razuma u anti - razumsko ponašanje, promjeni racionalnog u iracionalno, logike u anti - logiku, mudrosti u ludilo: “O bože moj ja sam vam puka šaljivčina. I šta bi imao čovek drugo da radi do da bude veseo? Jer, pogledajte kako su razdragane oči u moje majke, a nema ni dva sata kako je moj otac umro“. Hamlet se nošem strujom vremena i osjećanja, snebiva da izvrši osvetu, no u isti mah njegova savjest ga prekorava za sporost i mlitavost u izvršenju moralne dužnosti. Da bi izbjegao pritisak, Hamlet bira ludu veselost, ironijski se odnoseći prema užasu svijeta. U pojedinim momentima jedino mu preostaje razdragana veselost kao smislena reakciji na njegovu nepravednost u korijenu “iz čega nauk valja nam izvući / da ima neka viša sila koja / smerove naše uobličava“. U nepredvidivim tokovima vremena, postoji i onaj neobjašnjivi za naš razum, usud koji leži u pozadini događaja, usmjeravajući njivovo kretanje.

Time je Šekspir stvorio lik junaka, ostavljenog samog na pozornici prepuštenog događajima koji prevazilaze njegovu maštu na milost i nemilost neuhvatljivih silama života. Ono što bi razum odobrio, u jednom trenutku, poriče se već u sledećem, ono što bi trebalo da bude ljubav, opovrgnuto je već u zametku. Uprkos svemu, Hamlet je raspet između slobode i nužnosti, strasti i razuma, pokazao da je čovjek ima pravo da se nada i da riječi koje upućuje Horaciju “pronosi dah svoj s naporom / da moju kazuješ povijest“, jeste onaj ključni momenat post - dramatskog scenarija. Sjećanje i priča postaju dostojna zamjena realnosti, umjetnička transpozicija i jeste vanvremeni zapis koji briše njihovu uzaludnost i tragiku. Ubilježena u jezik drama čovjekova dobija novi uzlet; A umjetnost kao dar bogova mjesto kojim se potvrđuje smisao življenja.

Šekspir je svojim književnim djelom stvorio literarni opus takvog formata, koji zadivljuje čitaoce, gledaoce i proučavaoce umjetnosti s nesmanjenom pažnjom; Svijet koji dejstvuje ne samo prema estetskom mjerilu ljepote, već prije svega istine. I zato je bitno neponovljiv. Smješteni u lavirintu života njegovi junaci, opsjednuti strastima ili čekaju kao melanholik Hamlet, posmatrajući svijet u nekoj vrsti lukavstva uma ili groteskno se poigravaju svijetom života koji je prije smiješan nego tragičan, prije bez-uman nego uman. Umijeće da riječima, dramskom radnjom i kompozicijom, raznovrsnim likovima predstavi pozorište života kroz pozornicu jezika, mudrostima kojima po dubini nema ravnih čak u djelima filozofske literature, učiniće Šekspira neprikosnovenim dramskim piscem i umjetnikom kroz vjekove, kao što je to bio slučaj sa božanskim glasom Homerovim koji nam dolazi iz srca helenske kulture.

( Sonja Tomović-Šundić )