Ponos grada Bara

Odavno je dps prestao da bude samo partija, to je pogled na svijet, jedna filozofija koja zgrabi čovjeka, i svakom se desi da nekad u životu ispadne dpsovac.

Ali šta je to? Šta čovjeka čini dpsovcem i onda kad je simpatizer Dobrila Dedeića, na primjer. Šta je to što ostane kad prokuvaš dpsovca, ono malo praha na dnu retorte što naučnik promućka i shvati.

Ima jedna nit u svakom dpsovcu koja se može nazvati lažavinom, ali to nije dovoljno, jer i ostale partije lažu. Ima u dpsu nešto dublje od laži, posebno kad se ućuti i emituje prpu. Evo sad, recimo, u ovoj aferi što drma naokolo, kako je to samo sadržajno ćutanje, kakvo je to dpsovsko om kojim se brane od zle nafake.

Pasivnost članova ište agresivno kažnjavanje sa vrha, to je suština sado-mazo strukture zvane dps. Ali, ponavljam, to je osobina i nekih bičara, rječnih rakova, ne samo ljudi, cijela društva i plemena stotinama godina živjela su po sličnim načelima. Dps je samo pomogao da se dato stanje duha ovaploti u novom ruhu, i da se nesojskom ćutanju nađe savremena politička funkcija.

To je uzdržanost odbornika dpsa na glasanju o sječi čempresa u Baru, na primjer. To je napor da se stvari slegnu, jedan sasvim predatorski manevar. Ne postoji način da se čovjek ukurvi više nego da bude uzdržan po pitanju parkića u centru grada. Pa nije to nuklearna bojeva glava, već školsko dvorište sa pukom ambicijom da živi. Ubij ga dostojno, glasaj protiv, jer toliko zaslužuje.

Ali ne, dpsovci se uzdržavaju, to su oni što puštaju niz vodu, sitni spletkaroši sa lokala koji decenijama ne uspijevaju da sagrade vrtić. Pa kad su konačno došli iz Podgorice da im ga naprave, ajde da se zakolje vo, ali pošto su svi volovi trenutno zauzeti, ajde da posječemo šumu.

Pravi dps moguć je samo u mikro sredinama i živom blatu. Podgorički dps je Las Vegas za barske, nikšićke i druge degenerisane partijske strukture kojima se komanduje kao pudlama. Zato su ljudi na lokalu mudri, jer moraš biti mudar da preživiš u takvom poniženju. Takvi luče kompromise po saučešćima i slavama, postavljaju pjesnike i direktore muzeja, upisuju benzinske pumpe na snajke, kalibriraju opoziciju iz svojih redova kako bi u selu sve ferceralo, do Barskog ljetopisa kad ćemo se ukazati sa šeširom i glumiti kulturu.

Nisu čemprese kad je trebalo branili ni opozicionari, već su i oni dpsovski ćutali, dizali svoje ruke po navici, demek s druge strane, ali zapravo na istom zadatku. Da se produži tiha umivena propast grada pretvorenog u kladionicu, kafić i opštinu. I ništa više. Sa mrtvom lukom i posječenim drvećem. To je taj metod udava i ćeranja normalnog u bunker. Da onda izmile dpsovci, bivši četnici, kupljeni magistri, tatine kćeri i zauzmu svoja ušljiva mjesta. Pa da dpsovac, pardon snpeovac, Vasilije Lalošević cmizdri o “čempres revoluciji” kao da priča o istoriji Tebe, a ne o nečemu što je dužan da brani svojom guzicom ako treba.

Kažu da u dpsu ima frakcija i struja. Potpuno irelevantno. Dps je organska struktura i osnovna ćelija društva. Za frakcije je potreban politički kvalitet. Unutar dpsa postoje samo generacije i nagon. Makar dvije tri generacije, uključujući i biološke nasljednike. Žao mi je ako ovo bolesno zvuči, ali bolesno je društvo u kome se fetiš partije izdaje za državu. Zato moram da se udubim u fenomen, da čist pred sobom kažem, je li mi odvratniji nepismeni operativac i terenska sjecikesa, ili sin partije, načelnik grada, uglađen kao da je utekao sa svadbene torte.

Između te dvije mjere dpsa, biram ovu prvu, vazda sam rađe za Miga Stijepovića, nego za Dušana Raičevića, načelnika Bara i rotarijanca, dirljivo predanog svojim obrvama i biografiji, toliko da veli kako je u barskoj Gimnaziji zaradio Luču B. Zamisli biografiju koja se ni tu ne zastidi nego ćera dalje do OŠ Meksiko u kojoj je, more, isto zaradio luču! Dokle ide ta dpsovska tupost i radinost na sebi, ti fini maniri sreskih odlikaša, uzdržanih koljača stabala ispred sopstvenih škola.

E zato sam uvijek za Miga i staru bandu, uvijek za ober seljačinu, nikad za školovane na Rochester Institute of Technology, doduše, podružnica Dubrovnik. Tamo je za poslovođu učio Dušan Raičević, u zgradi na rubu parka Gradac u kojem ima tačno 122 čempresa, provjerio sam, jer Hrvati iz nekog razloga drveće broje u bogatstvo.

Kod barske Gimnazije čempresa više nema. Jebiga. Ostale joj samo luče.

( Brano Mandić )