Đurađ Crnojević - čovjek koji gleda u oči gospođu Apokalipsu

Đurađ Crnojević (oko 1460 – posl. 1503)

Ime Đurađ Crnojević ima dvostruku oznaku: ukazuje na pad svoje dinastije, kao prvo i, u isto vrijeme, otvara čudesnu književnu povijest svog jezika, neopravdano nazvanu „stoljeća mraka“, sve do dinastije Petrovića.

Iako narednu epohu uopšte ne čine “stoljeća mraka”, niti su to tzv. „turska stoljeća“, jer se, uprkos okupatorskom nadiranju i kontratekstu, dakle, u slobodarskoj Crnoj Gori mislilo, pisalo i stvaralo bez obzira na Apokalipsu - ovo ime ipak vodi u tunel.

Iz tog tunela će izaći Bokelji, sto godina kasnije, pošto opet stvore uslove za literaturu na narodnom jeziku, ali to je već druga priča.

Đurađ je oženjen Elisabettom Erizzo, kćerkom mletačkog diplomate Antonia Erizza.

Stanišino pismo snahi je, naime, napisano na tečnom slovinskom

Ova žena u zamućenim staklima dokumentacije liči na uplakanu majku i ucvijeljenu suprugu. Smatra se da je inspirisala osnivanje prve štamparije u Južnih Slovena koju godinu prije pada, dok je porodica još gajila nadu da savije gnijezdo na svom feudu, ali je, uprkos svemu, istorija pamti po suzama napuštene žene.

Postmoderna se navikla da Đurđev testament čita kao književni dokumenat.

Testament zvuči kao smrtna presuda. Politički je intoniran do kraja i govori, dakle, više o jednom robu blizu groba nego o slobodnom čovjeku.

Iz svakog retka izbija očaj. Muškarac ostavlja za sobom čitav život. Rastaje se sa ženom, a izgleda da se razdvaja od čitavog svijeta. U tome i počiva književna vrijednost.

Originala zasad nema, ali je sačuvan italijanski prepis iz 1499, te izjava prevodioca (Stjepan Nikole Paskvali, naše gore list) da ga je preveo sa jezika i pisma slovinskoga.

Kritičko izdanje objavio je po mnogo čemu izuzetni Miloš Milošević: rijedak talenat da vidi više stvari u isto vrijeme, na isti način.

Oproštajna riječ

Znamo da je Ivan Crnojević svog sina poslao g. 1483. u Mletke, „da upotpuni svoje obrazovanje“, kako kaže torinski istraživač Mario Ruffini (up. detaljnije Venezia e la stampa nella penisola Balcanica, VII, Torino, 1961).

Znamo da Đurađ bježi iz Crne Gore g. 1496, za dramatičnih okolnosti pred Turcima i da vodi štampara Makarija („princ i monah sklanjaju se u Veneciji“, Ruffini, ibid).

Znamo, najzad, da su „princ i monah, zajedno sa srpskim mitropolitom Maksimom, g. 1503. otišli u Vlašku“, prema zapisima Marina Sanuta (1466 - 1536), italijanskog istoričara i savemenika Đurđevog u dneviku Itinerario per la terraferma veneziana.

Marin je bio sin senatora, pa i sam je postao senator mletački vrlo mlad, član Velikog vijeća, g. 1498, s pristupom tajnim arhivima.

He noted down everything that was said and done in those assemblies and obtained permission to examine the secret archives of the state, kaže jedan engleski izvor za ovog čovjeka od državnog povjerenja, tako da mu možemo vjerovati i za sirotog Đurđa.

“Umjesto baštinjene države”, kaže jedan izvor, “sultan mu je dao spahiluk u Anadoliji i svi su izgledi da je tamo i umro poslije 1503. godine”

Đurađ je emigrirao (ako taj termin nije pretjerano zamrljan savremenim značenjem) iz dvije zemlje, najprije iz Crne Gore u Mletke, pa iz Mletaka (“mene su nevinoga vezali i oklevetali bez ikakve krivice”) u treću zemlju, u Tursku. Tu mu se gubi trag.

Ostalo je legenda i mit. No, mi se moramo vratiti svakodnevnoj zemaljskoj dramaturgiji: čovjeku koji je napustio svoju zemlju, ženu sa petoro djece, jezik, vjeru i zagazio u tunel dugačak puna tri stoljeća.

Žena je u nas poznata pod imenom Izabeta, sama se tako potpisuje u pismu Sinjoriji od 1507. g. (Izabetha), dok je mletačka adminsitracija piše: Ixabeta. Riječ je, zapravo, o hebrejskom imenu sa značenjem “Bog je moja zakletva” (nosila ga je majka Jovana Krstitelja).

Ona je, prema tome, spala na prosjački štap (in extrema miseria et mendicita) i očajni muž razmatra mogućnost da žena uzme sa sobom dječake, Ludviga Konstantina i Salomona te bježi čas u Francusku, čas u Tursku, ali od svega toga nema ništa.

Đurđevu oproštajnu priču čujemo u tunelu: “Poslije moje smrti…”

Tunel u ćirilici

Kakav utisak ostavljaju naš pisac i naša književnost na ulazu u svoj najdublji tunel?

Testament je Đurađ svojeručno napisao 1499. g. u Milanu i, uprkos tome što original nije pronađen, po prevodu se može utvrditi da je jezik književni. Piše ga plemić koji pored svoga govori, dakako, i neki strani jezik.

Nepunu deceniju potom nalazimo ga u zatvoru.

Nepismeni rapsod opisaće Đurđevog oca Ivana snažnije nego cjelokupna istorija: to je kralj, čija taština jednu običnu svadbu pretvori u građanski rat

Đurađ, za to doba već ne mlad čovjek, s fatalnim prizvukom posljednjeg dinasta pritjeranog uza zid, izgleda kao da vitla mačem opkoljen neprijateljima na nekom viteškom turniru.

Čovjek koji gleda u oči gospođu Apokalipsu.

Prve mjesece naredne godine proveo je u bjekstvu, preobučen u franjevački habit, natrag u Crnu Goru, “koja je ranije bila njegova i gdje je dobro primljen”, da bi se 17. maja g. 1500. našao pred sultanom na Porti. “Umjesto baštinjene države”, kaže jedan izvor, “sultan mu je dao spahiluk u Anadoliji i svi su izgledi da je tamo i umro poslije 1503. godine”.

Testament nam pruža uvid u žilavi jezik toga doba, kadar da, unatoč svemu, izrazi suptilne finese kultivisanog duha: da bude jezik, koji se jezikom zove jezik.

Još nešto svjedoči da je slovinski izdržao barbarske pošasti 16. stoljeća, paljevine manastira i skriptorija, zatiranje vjere, da je mogao upaliti baklju u mraku Balkana, nositi se sa tihom ali izvjesnom smrću staroslovenskog akademizma, koji se nekoć obraćao aktivnom čitaocu, kroz književna usta, a ne pasivnim slušaocu kao epika.

To je pismo brata Staniše, koji od 1485. služi na Porti kao turski podanik, upućeno 1515. g. ucvijeljenoj Izabeti u Veneciji:

“Našoj miloj i ljubimoj snahi, gospođi Izabeti, da se pomoliš od mene presvijetloj gospodi bnetačkoj da bi učinili hranu djeci gospodina Đurđa Crnojevića, brata našega, zaradi službe oca našega, koju je poslužio svetomu Marku…” Itd. itd.

Stanišino pismo mletačkoj snahi je, naime, napisano na tečnom slovinskom jeziku: čistom ćirilicom!

Zapretani žar ovog jezika koji Staniša, očevidno, nije zaboravio ni u tuđini tinjaće puna tri stoljeća u djelima vjerskih pisaca (Vuk Prezbiter, Venijamin Crnorizac, Avakum Cetinjski, Jovan Dijak, pjesnik među monasima, Luka Inok), te u glatkim stihovima bokeljskih pjesnika (Bolica, Skura, Pima, Zmajević).

Najzad, živjeće taj jezik u oralnoj epici, koju će ironijom sudbine zaokružiti upravo ep o “bnetačkoj” nevjesti Izabeti (u liku lijepe Latinke), ali ne iz pera nekog učenog pjesnika, nego iz grla jednog rapsoda.

Biće to Ženidba Maksima Crnojevića, djelo Starca Milije Kolašinca s nevjerovatnom umjetničkom snagom. Biće to subverzija epike izvršena uvođenjem individualne psihologije (i to ženske!). Nepismeni rapsod opisaće Đurđevog oca Ivana snažnije nego cjelokupna istorija: to je kralj, čija taština jednu običnu svadbu pretvori u građanski rat.

Krvava melodrama o Maksimu, što je samo drugo ime za nesrećnog bjegunca Đurđa, inače tipična crnojevićka inspiracija (Mlečanka na balkanskoj svadbi), zaokružila je oralni krug našeg jezika u onom tunelu i otvorila, dakle, novi: petrovićevski krug perom.

( Gojko Čelebić )