Krvavi pir bugarskih fašista odnio 15 života

Krvavi pir dogodio se na uzvišenju u sred sela, gdje su fašisti doveli 11 svezanih odraslih muškaraca koje su zatekli u kućama, priča za “Vijesti” očevidac, tada petogodišnji Mićun Karadžić

5035 pregleda3 komentar(a)
Sa otvaranja spomenika poginulima, Foto: Privatna arhiva

Kuknjava žena, lelek muškaraca i vriska djece miješali su se sa puščanim plotunima u žabljačkom selu Palež 7. juna 1943. godine - u isto vrijeme kada je u Dolima, u pivskoj župi, svirepo ubijeno 522 stanovnika tamošnjih sela, bugarski fašisti, takođe iz ozloglašene fašističke “Princ Eugen“ divizije, ubili su 15 civila.

Stradali su Anđa, Dimitrije, Novak, Radomir, Gavro, Nikola, Mirko, Mlađen, Perko i Mitar R. Karadžić i Mitar B. Karadžić, Božo Španjević i Dušan i Božo Pipović. Ubijen je Milosav Danilović iz Junča dola koji se tu zadesio.

Krvavi pir dogodio se na uzvišenju u sred sela, gdje su fašisti doveli 11 svezanih odraslih muškaraca koje su zatekli u kućama, priča za “Vijesti” očevidac, tada petogodišnji Mićun Karadžić.

Karadžić

On je jedan od 64 siročadi koliko ih je ostalo u selu nakon zločina počinjenog tokom Pete neprijateljske ofanzive - Bitke na Sutjesci.

Ljudi su dovedeni na uzvišenje pod prijetnjom bajonetima, uz udarce kundacima, na očigled žena i djece koji su kukali, vriskali i plakali.

Mićun danas na Žabljaku i Paležu “korača” devetu deceniju života i dok priča za “Vijesti” kaže da svaki put nanovo preživljava zločin koji pamti, a o kojem mu je i majka pričala.

“Žene su jaukale, djeca plakala. U prvi sumrak, desetak žena i tri starca prenijeli su na seosko groblje tijela ukućana i komšija. U jednoj raki su sahranili 13 muškaraca i jednu ženu, dok su Danilovića sahranili u posebnu raku. Volovi vuku drvene saoni, a na njima prekriveni leševi kojima se vide samo noge. Mali sam bio da shatim šta se dešava”.

Priča da je u selu bilo malo muškaraca, pa su i žene preuzele obevezu oko sahrane poginulih.

“Stari i prekaljeni crnogorski ratnik sa Bregalnice Milovan Karadžić ostao je živ jer se prilikom nailaska krvnika sklonio u poljski toalet. Bio je obrazovan čovjek pa je, prije nego što su počeli kopati zajedničku grobnicu, izmjerio površinu koju su kopali motikama i drvenim lopatama jer drugih oruđa nije bilo. Pomagao im je Pero Ćosović, mladić iz Uskoka. Kada su završili kopanje groba, pojavila se volovska zaprega sa tri leša na saonima. Prinuđeni su bili da ih, umjesto na leđa, u grob polože bočno”.

Mićun priča da su bugarski fašisti Dimitrija Karadžića našli na kraju sela dok je čuvao kravu i ubili ga na licu mjesta. Njegova supruga Anđa ubijena je dok je klečala ispred fašiste i preklinjala ga da joj poštedi sina Velimira.

Kaže da su prvo ubili Dušana Pipovića, ranjenog partizana, a potom i oca mu Boža, ali ne i najstarijeg u porodici Vasilija koji ih je psovao i pljuvao nakon što su mu ubili unuka, sina i zeta Milosava Danilovića.

“Krvavi pir i moguće paljenje kuća prekinuli su oficiri iz okupatorske komande sa Žabljaka koji su ubrzo došli. Njemci takav postupak Bugara nijesu odobravali što se vidjelo tokom njihove komunikacije. A među Bugarima jedina svijetla tačka bio je jedan vojnik. U kući Perka Karadžića zatekli su i njegovog sina Mila koji je imao petnaestak godina i Nikolu Božova Karadžića kako igraju karte. Poveli su ih svu trojicu na strijeljanje. Nikolu su ubili prvog, a po Milu je pljusnula krv smrtno ranjenog Nikole, i u tom trenutku jedan od fašista je uzviknuo i izvukao Mila i rekao mu da bježi. Tako da je on preživio strijeljanje”, priča Mićun.

Spomenik stradalim na mjesnom groblju

On kaže da je, uprkos teškom zločinu, život tekao dalje i da je stiglo oslobođenje, a da su žene i nejač hrabro išli kroz život.

Priča da su im prilikom najtežih radova pomagali ljudi iz drugih sela, ali i država. Nijedna od udovica nije se preudala i svu djecu su izvele na pravi put.

Na dan zločina, 28 godina kasnije, potomstvo je nastradalima podiglo spomenik na mjesnom groblju.