Prekrštavanje neandartalaca

S neandertalcima znanost nije načistu. Dugo se mislilo da su oni preci ljudi, no u posljednje vrijeme pojavila se teorija kako su ta uspravna, čovjekolika, rudimentarno razumna stvorenja širokih koščatih lica ustvari naši rođaci, slijepi rukavac naše vrste, kako su u kamenom dobu živjeli usporedno s Homo sapiensima, dok u jednome trenutku nisu neobjašnjivo iščeznuli.

Nagađa se da smo ih upravo mi, u slijepom šovinizmu, istrijebili. Poznajući ljude, mislim da bi to lako moglo biti istinito.

Nema sela bez Muje

Koješta je tu nejasno, ali paleontolozi se trude rasvijetliti njihovu zagonetku. Malim pijucima iskopavaju rijetka nalazišta i četkicama bojažljivo čiste kosti i primitivno oružje. Takav je jedan lokalitet plitka špilja u kršu iznad Kaštela, u općini Labin Dalmatinski. Unatrag trideset sedam godina tu se pretražuju ostaci neandertalaca, a mjesto je u stručnoj literaturi, u svim knjigama i člancima poznato po imenu Mujina pećina.

Bogzna zašto je baš Mujina? Nagađam po nekakvom čobanu koji je tu sklanjao koze od kiše, a njega su svi u mjestu zvali šaljivim nadimkom Mujo, premda je on ustvari bio Nikola ili Mate. Znate već kako je duhovit naš narod, nema sela bez najmanje jednoga Muje.

Kako bilo, nitko nazivom nalazišta nije pretjerano razbijao glavu, sve do prije godinu ili dvije, kad su se Labinjani pobunili, priznali kako ih to vrijeđa. Mujina pećina, smatrali su, slala je krivu poruku o njihovu poštenom, od davnih vremena kršćanskom, katoličkom mjestu. Uzrujavala ih je pomisao da bi turist namjernik mogao pomisliti da među njima živi ili je živio nekakav nekrst, musliman, Mustafa, za prijatelje Mujo, te su došli pred krašku rupu i stavili novu tablu: Jurina pećina.

Nećete u Čavoglave, niste ni prije, kao što pjesnik reče.

Usprkos imenu prihvaćenom u znanstvenoj literaturi i ne znajući baš ništa o paleontologiji, dapače, ozbiljno dvojeći da su neandertalci ikad i živjeli, jer je njima župnik na vjeronauku o postanku života na Zemlji ispričao nešto potpuno drugačije, seljaci su samovoljno odlučili da nije Mujo nego Jure.

Jedan je rudimentarno razuman lokalni hadezeovac tada izašao pred novinare i kazao kako su i vlastitim životima spremni to braniti, a ja njegovu prijetnju ne bih olako shvatio. Povijesno nam iskustvo, napokon, kazuje da su ljudi ovdje i za manju pizdariju ginuli.

Bilo je to, kažem, prije godinu ili dvije, ali ja sam tek nekidan čuo.

Naši ili njijovi

Nije, dakle, da opisujem aktualni događaj, no i danas, uvjeren sam, vrijedi pisati o tome. Nema tu ništa zastarjelo, takve su teme vječne.

Sve je u nas aktualno. I Zrinski i Frankopani, i Tomislavi i Trpimiri još su s nama, a ako je potreba, i čupavi, gologuzi neandertalci će oživjeti u našoj zaustavljenoj povijesti.

Čak i za nekakva sirota bića koja su prije pedeset tisuća godina noktima čeprkala korijenje iz smrznute zemlje i okretala vjeverice i guštere na ražnju iznad otvorenog plamena u jednoj vlažnoj kraškoj špilji, postavit će se u jednom trenutku pitanje svih pitanja: Nego, bogareti, jesu li oni naši ili njijovi?

Čitava se ljudska povijest tumači kroz tu dvojbu, pa će i Vučedolska golubica, keramički artefakt iz bakrenog doba, načinjen šezdesetak tisuća godina prije Krista, nekako postati simbol hrvatske borbe i stradanja, a neandertalce ćemo pokrštavati, davati im ispravna, lijepa katolička imena.

Rupa iznad Kaštela

I kad to čujete, dođe vam vrlo uvjerljiva ona teorija da su naši preci Homo sapiensi istrijebili svoje rođake neandertalce. Sve je jednako, onda u paleolitiku kao i danas, na početku dvadeset prvog stoljeća, slijepi će se šovinizam nasiljem dići protiv drugoga i drugačijeg, samo što su onda imali koplja s grubo obrađenim kamenim šiljcima, a danas živimo u luksuzu strojnih pušaka koje ispaljuju zapanjujuće mnogo metaka u minuti.

Živio je tako u rupi iznad Kaštela, u Labinu Dalmatinskom, jedan neandertalac Mujo sa ženom i četvero djece, sve dok mu jednoga dana nisu došli neki ljudi i rekli da on, ako mu je draga živa glava na ramenima, više nije Mujo, nego Jure.

I on se pokorio, premda se njegov mizerni i gladni život tom činjenicom ništa nije promijenio.

Onda su koji mjesec kasnije pred pećinu došla još dva gospodina, obrijana i začešljana, u tamnim odijelima i kravatima, a žena je viknula: “Mujo… ovaj, Jure, trebaju te neki ljudi!”

“Jeste li se ikad upitali zašto smo mi ovdje, koji je smisao našeg života i ima li išta nakon ovoga, kad jednog dana umremo…?” počeo je Jehovin svjedok pružajući neandertalcu novi broj Kule stražare. “E, ljudi, nemojte ako Boga znate!” zavapio je Jure bespomoćno.

(Slobodna Dalmacija)

( Ante Tomić )