Finis mundi?

Nedavno se ministar vanjskih poslova Igor Lukšić javno pohvalio da je 2014. godina bila "još jedna godina značajnih dostignuća u ostvarivanju spoljnopolitičkih prioriteta Crne Gore". Ne bih se začudio da je u spoljnopolitičko dostignuće ubrojio i to što je krajem prošlog mjeseca činovnik njegovog ministarstva u Ujedinjenim nacijama bio uzdržan za vrijeme glasanja o rezoluciji protiv glorifikacije nacizma, neo-nacizma i svih drugih oblika rasizma i rasne diskriminacije.

Važnija od slobodarske, anti-fašističke tradicije Crne Gore i svih žrtava koje su pale u borbi protiv nacizma, Lukšiću i njegovom šefu Milu Đukanoviću bila je prilika da pokažu koliko duboko posvećeno stoje na usluzi imperijalnih centara moći i njihovih dugoročnih geopolitičkih ciljeva: još čvršćeg vojnog i ekonomskog porobljavanja Evrope kroz ubrzano, intenzivno i opasno sukobljavanje sa Rusijom.

Naime, s obzirom da je ovu rezoluciju podnijela upravo Rusija, nijedan dužnik, marioneta ili korisni idiot ovih nemilosrdno profiterskih centara nije smio da je podrži. Uzdržanost predstavnika Evropske unije pokazala je još jednom koliko su oni zaista autonomni od imperijalne politike SAD-a. Šokantno je na primjer da je i predstavnik Njemačke bio uzdržan prema rezoluciji protiv nacizma, ali i to je još jedan znak zavisnosti njemačkih vladajućih krugova. Desetine hiljada američkih vojnika stacioniranih u Njemačkoj od kraja Drugog svjetskog rata očigledno imaju itekako snažan uticaj na horizont djelovanja njemačke vlasti. Međutim, kao što svjedoče hrabri nastupi u Bundestagu poslanice Sahre Wagenknecht, i u Njemačkoj postoje političke snage koje se protive spoljnopolitičkom statusu quo i anglo-centričnoj slici svijeta.

Nije, naravno, bio uzdržan Izrael (iako važi za najbližeg američkog saveznika) zbog toga što je jevrejski narod bio najstrašnija žrtva nacizma i što potpomaganje povampirenju fašizma i neonacizma u Evropi, što je jedna od aktivnosti tajnih službi NATO-a, može da dovode do brutalnih antisemitskih incidenata. Nije uzdržana bila ni Srbija, koja je kandidat za članstvo u EU, pa time pada u vodu i inače slabašno opravdanje Lukšića da Crna Gora mora da usklađuje spoljnopolitičke odluke sa politikom EU. Jer, kada su u pitanju stavovi EU koje percipiraju kao prijetnju za sopstvene vlastodržačke interese, kao što je to slučaj u aferi "Snimak", onda se Lukšić i Đukanović (naprasno) sjete "suverenosti" i "miješanja u unutrašnje stvari jedne države".

Jasno je da suverenost u interpretaciji ovog dvojca i ostalih članova režimskog klana znači nepovredivost postojećih političkih i ekonomskih monopola, kao i odnarođene, usko-klanovske spoljne politike. Ovakvo očigledno kidnapovanje suverenosti koja pripada crnogorskim građanima i građankama je izuzetno opasna stvar, posebno u ovom trenutku kada se nad istokom Evrope naziru konture mogućeg velikog rata.

Ukoliko se razmotre zakonska rješenja koja je u posljednje dvije sedmice izglasao američki Kongres, vidi se da nema ništa od razumnog i staloženog dogovora sa Rusijom i njenim saveznicima iz BRIKS-a o uspostavljanju harmoničnog i pravednog svjetskog poretka zasnovanog na uzajamnom povjerenju, saradnji i solidarnosti. U ovim zakonskim rješenjima se Rusija bez trunke sumnje tretira kao agresor, pooštravaju se sankcije i upućuju milioni dolara za vojnu i logističku pomoć svim ruskim antagonistima u Ukrajini i drugim državama bivšeg SSSR-a. Finansira se anti-ruska medijska propaganda i nevladine organizacije usmjerene na promovisanje neoliberalnih koncepcija o društvu, ekonomskim i međuljudskim odnosima. Zahtjeva se privatizovanje ukrajinskih privrednih i prirodnih resursa, čime se razotkriva perfidna i podla suština ukrajinskog, ali i svakog drugog građanskog rata: prvobitna akumulacija kapitala.

Iza kulisa, u mračnim koridorima atlantističkih tajnih službi, planira se incident, svojevrstan "pucanj u Sarajevu", da bude iskorišten kao povod za širi rat. Traži se nešto što bi moglo da isprovocira ulazak ruskih trupa na teritoriju samoproglašene Donjecke i Luganske narodne republike. Nuklearno oružje se opet stavlja u stanje pripravnosti. Postavljaju se glavne komponente raketnog štita o kome je tako pasionirano sanjao bivši šef NATO-a Anders Fogh Rasmussen, sada dobro plaćeni konsultant za globalne korporacije, a NATO po prvi put dobija sopstvenu vojnu grupaciju za rapidno djelovanje i, kroz stotine neprestanih vojnih vježbi, uvježbava operacije velikih razmjera. Lukšić i Đukanović su zaslužni za to da i crnogorski vojnici gledaju preko nišana ruske vojnike i sve njihove saveznike. Ponavljam da je vojna neutralnost jedini način da Crna Gora ne učestvuje u mogućem krvoproliću.

I, tako, hegelovska sova je razmahnula krilima, ali hoće li mudri imati šansu da preokrenu točak zbivanja. Ili je već tu, finis mundi, kraj svijeta?

( Filip Kovačević )