Moća: Volim da dolazim u Crnu Goru

"Treći put da sam u Crnoj Gori i mnogo mi se sviđa. Volio bih da češće dolazim. Veoma sam srećan, mada ovaj put nije tako kul kao prošli, kada je padao snijeg, što mi se svidjelo. Volim Crnu Goru, volim ovako male zemlje koje su blizu mora i blizu moje ljubavi - Italije”, kazao je za “Vijesti” italijanski pisac i reditelj Federiko Moća, koji je u Podgorici promovisao naslove „Ti si ta“ i „Taj trenutak sreće“, u izdanju Nove knjige.

Šta najviše volite kod Crne Gore?

Sviđa mi se raznolikost. Iako je ovo mala zemlja, imate mnogo zanimljivih, različitih mjesta i nikad nije dosadno jer brzo možeš da dođeš od mora do planine i obrnuto. Takođe, ljudi koje sam sretao do sada su me oduševili i čini mi se da razumiju o čemu pišem. Tako da sam srećan što sam opet došao.

Da li ste do sada uspjeli da ostvarite kontakt sa ovdašnjom publikom?

Da, ponekad mi ljudi iz Crne Gore pišu preko Fejsbuka. Pisali su mi o tome što im se sviđa u knjigama i srećan sam jer sam vidio da razumiju što sam pokušao da objasnim bez direktnih poruka. Nisam od onih koji propovijedaju kako neko treba da živi, nisam učitelj, već želim da kroz priču, kroz likove da kažem razne stvari.

Možete li da uporedite Crnu Goru i Italiju?

Mislim da je dobro što su mladi ljudi, ali i oni koji nisu više toliko mladi, sposobni da obećaju nešto nekome drugome

Ne vidim veliku razliku. Znam da crnogorski fudbaleri nisu ništa gori od italijanskih. To su male stvare u kojima smo slični, jer u fudbalu možeš da vidiš koliko je nečije srce, energija, duh.... Mislim da smo u mnogim takvim stvarima vrlo slični.

Koje su dobre strane Italije?

Ljudi o kojima pričam u svojim knjigama, oni su veoma emotivni, realni i jednostavni. Oni rade svaki dan i pokušavaju da naprave nešto dobro na iskren način. Volim takvu vrstu ljudi i mislim da oni čine onu bolju stranu Italije. Svidjela mi se kod vas priča o katancima na mostu. To je na neki način šala, ali je takođe i nešto što ljubavnici žele da pokažu. Glupo je, ali je poput obećanja. Mislim da je dobro što su mladi ljudi, ali i oni koji nisu više toliko mladi, sposobni da obećaju nešto nekome drugome.

Poznati ste kao pisac za tinejdžere, kako uspijevate da uđete u njihov um?

Mislim da oni odrastaju uz moje knjige. Tako da sam počeo sa tinejdžerima, ali oni su sada već odrasli ljudi i sada imam priču o cijeloj familiji, knjigu koja je za svakoga. Mogu je čitati i mladi i stari.

“Teško je pisati o mladim ljudima jer pokušavaš da se sjetiš kako je tebi bilo u njihovim godinama,” kaže Moća

Koliko je drugačije pisati za mlade?

Razmišljao sam o tome. Teško je pisati o mladim ljudima jer pokušavaš da se sjetiš kako je tebi bilo u njihovim godinama. Kad ostaviš nešto iza sebe onda možeš da zaboraviš težinu tog trenutka. Najvažnije što pokušavam, a što nisam siguran da uspijevam, je da različiti likovi u knjigama pričaju na drugačiji način, bilo da su stari ili mladi.

"Očajnički mi je trebalo nešto o čemu ću da sanjam. Jer ako ne sanjaš nigdje nećeš stići". Da li bi se moglo reći da je ovo Vaš moto?

Da. Mislim da su snovi najbitnija stvar u našim životima. Moramo da sanjamo. Jer mnoge stvari prije ne bi postojale da nema snova. Ako razmišljaš o nečemu i ako možeš nešto da zamisliš to je prvi korak ka budućnosti. To je kao prazan papir, u početku nema ničega, ali poslije jednog dana već se naziru likovi koji će na kraju strane biti dio svijeta.

Kako je nastala posljednja knjiga?

Upoznao sam mladog momka koji je ostao bez oca i to me je navelo da razmišljam o tome koliko bi moj život bio drugačiji da se meni isto desilo u njegovim godinama. Jer mi je otac pomogao u teškim trenucima, pokazao mi je svoj život i naučio sam dosta iz njegovih priča, kako je bilo kad je on bio mlad, kakve probleme je imao sa svijetom i sa ženama... Mislim da je to najbolji način da naučiš dijete. Kada sam upoznao ovog dječaka od 24 godine koji je u tom trenutku izgubio oca shvatio sam koliko mu je teško. Pokušao sam da pišem o njemu. To je veoma težak period njegovog života, a u knjizi sam pokušao da opišem kako je ljubav sposobna da promijeni stvari nabolje, da te poveže ponovo sa životom. Jer kada izgubiš nekoga koga voliš, osjećaš se kao da te je život prevario, izdao. Ne osjećaš harmoniju života. Osjećaš se kao stolica bez noge koja bi mogla da padne svakog trena. Pokušao sam da pričam o raznim bitnim stvarima u porodici, u svakoj porodici. Jer svaka porodica ima svoju priču.

Šta ste naučili od oca?

Srećan sam što sam imao svog oca, jer je on za mene bio pravi prijatelj, otac i čovjek sa kojim sam mogao da radim. Dakle, tri vrste čovjeka u jednom. Uvijek mi je pričao o važnosti ljudi, publike. Moraš uvijek biti povezan sa ljudima, ne smiješ nikada da se uzdigneš "tri metra iznad neba". Imaš strast za pisanjem, ali nisi drugačiji od drugih ljudi, oni su pametni kao ti ili čak i bolji od tebe. To je jedno od najbitnijih pravila - ne zaboraviti važnost drugih ljudi.

Na čemu radite sada?

Sada radim za televiziju, pripremam progam koji govori o običnim ljudima, kako je ljubav sposobna da ispravi probleme njihovih života.

( Stefan Strugar )