Spičanska svadba u Baru poslije pola vijeka

Odavno jedna premijera u Baru, a posebno među stanovnicima dijela opštine od Kufina do rijeke Željeznice, nije tako željno iščekivana kao „Spičanska svadba“ koju za 22. decembar od 19 sati u Domu kulture sprema ansambl KUD „Jedinstvo“. Ovom inscenacijom poslije pola vijeka pauze javnosti u punoj raskoši treba da se predstavi jedan od najljepših i najpitoresknijih narodnih običaja na primorju.

“Spičanska svadba je običaj, ritual, ceremonija, ali, takođe i način življenja naroda na ovom području”, priča za „Vijesti“ Vladimir Lukšić.

Po struci ekonomista, po vokaciji publicista, šahista i kolekcionar, Lukšić je prije svega pasionirani etnolog svog spičkog zavičaja, kojem je posvetio više knjiga i publikacija, a među njima posebno mjesto pripada djelu „Spičanska svadba“ iz 2006, u kojem je starim zapisima Matije Vuksanovića o svadbi dodao obilje sopstvenih zabilješki i prikupljene faktografije.

U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata, ovaj običaj čiji korijeni sežu od sredine XIX vijeka, dobio je svoju scensku interpretaciju kroz djelovanje spičanskog KUD „Bratstvo i jedinstvo“ pod vođstvom čuvene učiteljice Ksenije Lukšić.

Ljepota „Spičanske svadbe“ donosi im 1951. prvu nagradu na smotri folklora Crne Gore na Cetinju, a godinu dana kasnije, drugu nagradu na saveznoj smotri u Opatiji.

Spičanska svadba je običaj, ritual, ceremonija, ali, i način življenja naroda na ovom području”, priča Vladimir Lukšić

“Predsjednika žirija u Opatiji, čuvenog kompozitora Nikolu Hercigonju, posebno je očaralo što se svadba-svo pjevanje i igranje-izvodi bez ikakve muzičke pratnje“, ističe Lukšić.

U stara vremena, ceremonijal je trajao više dana, od 1945. se svodi na subotu i nedjelju. Posebno „poglavlje“ je bio takozvani skupac, susret rodbine obje strane u srijedu pred vjenčanje, na kojem su dogovarani svi detalji, a ovaj sjednik je takođe bio prilika za igru i pjesmu. U ovom kraju vrijednih ljudi, mahom poljoprivrednika do 1945, od kojih su mnogi išli u pečalbu u Solun, Atinu, Carigrad i Pariz, svadbe su okupljale od 150 do 200 ljudi.

“Prva razlika u odnosu na druge je što su ovdje po mladu išli svi, od 7 do 77 godina, bila je teška uvreda ako bi se nekome branilo da pođe za nevjestu. Po dolasku u njenu kuću, đeveri su unosili cipele mladoženje i ostavljali ih mladoj, a njen otac nije imao nikakve veće obaveze za gošćenje od priganica, vina i rakije. Sve su pratile uobičajene svadbarske pjesme, od 'Đe rekosmo-pođosmo', ali i neke lokalne. Otac je blagosiljao mladu i poželio joj da bude sreća i radost i novom domu kao i onom koji ostavlja, a svatovi bi podgurkivali mladoženju da za svaki slučaj provjeri da mu ne podmetnu drugu mladu, jer se prije stotinak godina i to dešavalo”, kaže Lukšić.

“Da se ništa ne bi bacilo, poslije svadbe u nedjelju, od kostiju je odvajano meso, rezan hljeb na komadiće, sve to prelivano supom, sirćetom i bijelim lukom. Ovaj specijalitet bio je povod da u ponedjeljak i utorak svi svatovi okupljeni oko trpeze, uz neizbježnu igru i pjesmu, sumiraju utiske, prisjeća se Lukši

Po „protokolu“, mladu je u novom domu dočekivala svekrva sa hljebom i solju, a snaha je ulazila u kuću vodeći za ruku ili držeći u naručju muško dijete. Tada počinju igra i pjesma kod mladoženje, a pristižu i prćijari koji donose skrinju i baščaluke - svilene zavežljaje u kojima su mladine stvari koje nijesu stale u skrinju. Muškarci su u crnogorskoj nošnji, žene u po ljepoti čuvenoj spičanskoj, sa tundinama-đerdanima. Ove nošnje, dodaje Lukšić, prenošene su pasovima u svakoj kući ili su šivene u Skadru, dok je materijal donošen čak iz Carigrada.

Služile su se priganice, sir, vino, murovača i lozovače sa lešo mesom svatovima pred polazak do mlade. Za svadbeni ručak, kad se mlada dovede, služeni su supa, makarule, potom čuvena spičanska štufada-dinstana junetina sa makaronima. Poslastice su bile lokumi, patišpanj, roštule. Čuveni kuvar na svadama bio je Andrija Hrvatin iz Šušanja, kaže sagovornik „Vijesti“, a jak utisak na Spičane je svojim umijećem ostavio i dugogodišnji šef kuhinje cetinjskog „Granda“ Petar Kurtović iz Zagrađa.

“Spičanski specifikum je i brvačko kolo-iz Brce, uz pjesmu „Oj , đevojko, đerđušice“ koja se samo ovdje pjeva. U kolu je bila djevojka koju je izvan kola pokušavao da dodirne momak sa kojim se već simpatisala, na kraju bi on uspijevao da „ preskoči živi zid“ , uđe u kolo i poljubi djevojku. To ukazuje i na socijalni aspekt svadbe kao događaja na kojem su se nekada sklapala poznastva i rađale ljubavi. Potom je igrana „Dibranka“, takođe bez muzike”, kaže Lukšić.

I jazuk je bio razlog za veselje

U srcima i stomacima svadbara u Spiču posebno mjesto je zauzimao čuveni tirit, još jedan specifikum Spičanske svadbe.

“Da se ništa ne bi bacilo, poslije svadbe u nedjelju, od kostiju je odvajano meso, rezan hljeb na komadiće, sve to prelivano supom, sirćetom i bijelim lukom. Ovaj specijalitet bio je povod da u ponedjeljak i utorak svi svatovi okupljeni oko trpeze, uz neizbježnu igru i pjesmu, sumiraju utiske, prisjeća se Lukšić.

Posljednja odiva otišla u kuću Zankovića

Kompletan običaj Spičanske svadbe sa vjenčanjem u crkvi posljednji put je sproveden 13. oktobra 1963. u Sutomoru prilikom svadbe Mila i Mileve Zanković. Urbanizacija potom donosi svoje, nastavlja Lukšić, spičanske svadbe je bilo, ali, u sve svedenijoj formi, mijenjaju se običaji, mladi se udaljavaju od tradicije...

Inscenacije su izvođene do početka še zdesetih godina prošlog vijeka, bilo je pokušaja obnove pred zemljotres 1979. godine, no, od tad do danas, bila je arhivirana u kolektivnu memoriju stanovnika Spiča.

( Radomir Petrić )