Japan: Tamo gdje izlazi sunce i nema zidova u glavama
Reporter “Vijesti” vas vodi u čudesni Japan, treću ekonomsku silu svijeta i zemlju nesvakidašnje kulture, nauke i umjetnosti
Japanci obrazovanje temelje na holističkom pristupu koji zahtijeva krajnje angažovan odnos učitelja i nastavnika u radu sa djecom.
Tri su kamena temeljca nacionalnog sistema obrazovanja: chi, toku, thai.
“Chi” uči samodisciplini, saradnji sa drugima, podstiče paznju i dobročinstvo. “Toku” razvija inicijativu, stalno učenje i razmišljanje, sve što treba da dijete obuči za donošenje nezavisnih odluka i rješavanje problema. “Thai” kaže - osluškuj svoje tijelo, živi aktivno, radi vježbe kako bi psihofizičko stanje uvijek bilo na zavidnom nivou.
Nije zato iznenađujuće da je Japan po rezultatima međunarodnog PISA testa druga zemlja u svijetu po iskazanom znanju učenika iz sfere nauke, drugi su takođe iz matematike, a na šestom mjestu po literarnim sposobnostima.
Uz sve to, nešto što zemlju izlazećeg sunca čini unikatnom u svijetu jeste obavezan predmet - moral education (moralno obrazovanje - prim. red)!
Ovaj predmet izučava se tokom petog i šestog razreda, s ciljem da đaci razmišljaju o vrijednostima, ali bez bilo kakve intencije nastavnika da im neke od tih vrijednosti nameću.
Poštovanje
Zahvaljujući vjerovatno takvom sistemu, ali i tradiciji, Japan je zemllja u kojoj ćete na svakom koraku osjetiti nešto specifično kao nigdje drugo - to je poštovanje.
Počev od pozdrava koji se - umjesto rukovanja i zagrljaja - iskazuje dubokim naklonom, do svakog razgovora, na ulici, u taksiju, velikoj kompaniji, državnoj instituciji, u hotelu - prosto se svuda osjećate tako uvaženim i poštovanim da vam ponekad bude neprijatno.
Možda i zato što dolazite iz drugačije kulture, utemeljene na osporavanju i negaciji.
Japan je ostrvo u Pacifiku, uzano ali razvučeno između Ohotskog, Južnokineskog i Filipinskog mora. Na prvi pogled ne odaje utisak velike teritorije, iako je po površini nešto veći od najveće evropske države - Njemačke.
Po ekonomskoj snazi, Japan je ispred Njemačke - treća sila svijeta, iza Amerike i Kine. Ali, u Japanu se zato - kao i u cijeloj Aziji - radi više i duže nego u Evropi.
Naši sagovornici iz raznih sfera društva kazaće vam kako njihov radni vijek traje do smrti. Penzije, koje su u prosjeku iznad tri hiljade dolara nijesu dovoljne da bi se bezbrižno živjelo nakon njihovog sticanja. Što ne čudi jer vam za život prosječno treba značajno više novca nego u Evropi.
Najveći dio ide na kupovinu stana - kvadrat u Tokiju, na periferiji košta od pet do šest hiljada dolara.
U centru nema gornje granice. Ilustracije radi, kvadratni metar zemlje za poslovnu zgradu u najelitnijem dijelu Tokija zvanom Ginza, košta čak 350 hiljada dolara. Metar kvadratni, dakle.
Ali to je Japan. I to je Azija. Kontinent snage i moći. Naizgled, dovoljan sam sebi. O tome govore i podaci o broju turista koji godišnje posjete Japan.
Tokom 2017. blizu 25 i po miliona stranaca je došlo na ostrvo, a od toga više od 22 miliona, ili više od 90 odsto, bili su gosti iz Azije! Iz cijele Sjeverne Amerike i Evrope dođe manje turista (1.4 m iz SAD, a 1.2 iz Evrope) nego sa malenog Tajvana (4.3 miliona) ili tek nešto više nego iz jednog grada - Hong Konga - 2.2 miliona! Azija definitivno i nezaustavljivo preuzima primat u svijetu.
Među pet najvećih svjetskih firmi u proizvodnji robota Japan ima tri. Kawasaki je jedna od njih. Širom Japana ima 16 fabrika, a diljem svijeta još 18. Na svim kontinentima. Kina je naravno najvece trziste.
Operativno profit kompanije u 2017. je bio preko 500 miliona dolara. Samo četvrtina je od motocikala, a mnogo veći dio od motora za avione, helikopetere, brodove, od turbina i generatora.... I sa takvim performansama Kawasaki je tek treća kompanija u Japanu u segmentu precizne mehanike i robota.
Simbol japanskog ulaganja u znanje i tehnologiju je prvi super brzi voz na svijetu, takozvani Šinkasen. Ili u prevodu Nova glavna linija.
Povezala je dva najveća grada, Tokio i Osaku, sada već daleke 1964. Prvog oktobra. Dotad se na toj relaciji putovalo osam sati, sa Šinkasenom - dva i po. Mi smo se tada još vozilo ćirom, a ni danas nam vozovi nijesu mnogo brži.
Japan već radi na projektu koji će Šinkasen ubrazati do nezamislivih 500 km na čas i prema planu 2027. godine ta super brza linija povezaće dva pomenuta megapolisa.
Mača spektakl - bez straha i želja
Kjoto je za Japan ono što je Cetinje za Crnu Goru. Stara, viševjekovna prijestonica. Najznačajniji dio grada i najveća atrakcija za turiste je brdo na kraju grada na kome se nalazi Jasaka hram, najznačajnije šintoističko svetilište u gradu.
U Kjotu je i Todži hram, budistički kompleks, sa najvećom drvenom kupolom na svijetu, visokom 55 metara. Malo više od polovine Japanaca pripadaju šinto religiji, dok blizu 40 odsto slijedi budizam.
Među njima nema velike razlike, o čemu svjedoči i podatak koji sam čuo od domaćina da nemali broj Japanaca praktikuje običaje ili slavi božanstva i budizma i šintoizma.
Jedna od teorijskih razlika - šinto religija propovijeda okrenutost ovozemaljskom životu, dok budisti vjeruju u reinkarnaciju i u život poslije života. Carska porodica pripada šintoistima.
Ali, da se vratim Kjotu. U gradu možete jesti najukusniji tofu sir, probati najbolji sake i obući najkvalitetniji i najskuplji kimono - proizveden, naravno, od čiste svile. Mozete sresti i prave gejše, piti čaj od mače sa njima i pričati o japanskoj kulturi, tradiciji, filozofiji.
U jednoj od brojnih kuća čaja u 45 minuta objasniće vam i demonstrirati ceremoniju pravljenja i ispijanja ovog napitka.
U tome imaju 800 godina tradicije i kažu da cio obred vezan za čaj treba domaćinu i gostima da donese harmoniju, poštovanje, blaženstvo i mir.
Bez straha i bez želja - to je moto ceremonije ispijanja čaja koji se veže za temeljne principe zen budizma.
Kilogram najpozntaijeg japanskog zelenog čaja, zvanog mača, koji se proizvodi kao puder, a ne u listu, u londonskom Herodsu zna da košta i preko hiljadu i po funti.
Imate ga i kod nas - u “Vodenici”, pakovanje od 70 grama za “samo” 11 eura. Na dva deci čaja ide pet grama mača praha. Uzmete mutilicu od bambusa i mutite u obliku slov W dok ne dobijete napitak nalik kapućinu. Sa dosta zelene pjene. I onda ispijate. Prijepodne radije nego predveče. Zbog cijene, mača se u Japanu pije samo u svečanim prilikama.
Kjoto je napravio čitav spektakl i biznis od mače zato i jer se najveće plantaže čaja nalaze upravo u okolini ovog grada. Čitav Kjoto - a donekle i Japan - je u zelenom: čajevi, poslastice, razni konditorski proizvodi, sve je od mače ili sa dodatkom te za Japan čudesne biljke.
I za kraj priče o Kjotu - spomenik Indijana Džonsu. Odnosno, čuvenom americkom arheologu Langdomu Vorneru čiji su život i istraživanja polsužili Spilbergu da napravi ovaj filmski spektakl. A Kjoto mu je podigao spomenik zbog jedne druge zasluge - on je kao tadašnji pripadnik američke vojske odigrao ključnu ulogu u spasavanju Kjota od atmoske bombe.
Ubijedio je američke generale i političare da je Kjoto kulturni dragulj, ne samo Japana, nego i svijeta, nakon čega je njegovo mjesto na listi za odstrel preuzeo Nagasaki. Što je sudbina.
Radoholičari su iz Fukušime, a na Okinavi - lako ćemo
Priča o atomskoj bombi je uvid za kratak osvrt na posjetu Hirošimi. O onome što je Hirošima bila prije Drugog svjetskog rata i njenoj tragičnoj sudbini avgusta 1946. pisaću u posebnom tekstu.
Zato ovdje želim reći kako je Hirošima danas moderan i bogat grad, poznat po ostrigama i jelenima.
Ostrige se služe na svakom ćošku, a sa jelenima se družite, ali bukvalno, na ostrvu Mijadžima, koje je njihov prirodni rezervat i koje je dio svjtetske baštine Uneska.
Na Mijadžimi se nalazi i spektakularni Icukušima hram, najveće šintoističko svetilište u Japanu koje datira iz 6. vijeka.
Čitav ambijent podjseća na Boku - Hirošima zaliv okružen brdima koja se odslikavaju u njemu, a na samoj obali Icukusima svetilište sa Torijem, vratima hrama, visokim 22 metra - direktno u moru!
Kao svaka velika i složena zajednica, ni Japan nije imun na unutrašnja zadirkivanja i nadgornjavanja. Tako i u Japanu vlada mišljenje da su ljudi sa sjevera zemlje veći radnici nego oni sa juga. Zato su na sjeveru farme i žitnice Japana.
Onda slijede tračevi vezani za gradove i karaktere njihovih stanovnika: za ljude iz Osake se kaže da su dobri trgovci i veseljaci.
Za one iz Nagoje da su tvrdice. Fukušima je kraj radoholičara i disciplinovanih ljudi. (Baš me zanima kako izgleda nedisciplinovani Japanac).
Za žitelje Okinave se kaže da su pomalo lijeni i razmaženi. Za sve kažu - lako cemo. Ili sjutra ćemo. Dok za stanovnike Tokija, posebno one koji su Edo, vlada stereotip da su preosjetljivi i da lako planu.
Zato, pazite šta pričate pred njima.
( Željko Ivanović )