Prsten je mali, a vječna tuga
Hobit: Bitka pet armija (The Hobbit: The Battle of the Five Armies, Peter Jackson, 2014)
Trilogija „Gospodar prstenova“ se prije desetak godina nametnula publici na sličan način na koji su to svojevremeno uradili „Ratovi zvijezda“. Ova superiorno režirana ekranizacija je uspjela da dočara epski duh Tolkinovog romana, što je rezultiralo ogromnom gledanošću i pozitivnim kritikama.
Pored toga, Piter Džekson se zahvaljujući ovom djelu nametnuo kao Džordž Lukas novog naraštaja. Nakon omaža „King Kongu“ i mlako prihvaćene drame „Pogled iz raja“, Džekson je odlučio da povrati popularnost tako što će snimiti zicer, odnosno Tolkinovog „Hobita“.
Nažalost, knjigu za čije čitanje je potrebno par sati Džekson je odlučio da ekranizuje u tri jezivo razvučena filma, pri čemu je posljednji, „Bitka pet armija“, upravo u bioskopima.
Nakon što zmaj Šmaug napadne Jezergrad, strijelac Bard (Luk Evans) vodi izbjeglice do pećine Erebora. Torin Hrastoštit (Ričard Ermitaž) odlučuje da se sa svojom družinom zabarikadira unutra, ne bi li sačuvao blago koje je ostalo nakon Šmaugovog odlaska. Ubrzo postaje opsjednut pohlepom i potragom za Svetokamenom, koga slučajno nalazi hobit Bilbo (Martin Frimen).
Torin ne želi da dijeli svoje blago ni sa vilovnjacima, što ubrzo vodi neizbježnom sukobu. Ono što patuljci, ljudi i vilovnjaci ne znaju je da vojska Orka želi sve da ih uništi ne bi li pripremila teren za Sauronov povratak.
Prije nego što se ispiše naslov, najveći retoričar i sofista među zmajevima, odnosno Šmaug, će konačno početi da pustoši sve ono što nije opustošio u „Šmaugovim pustošenjima“.
Bard će se pobrinuti da ovo ne traje dugo, a gledaoci će se tako već na početku podsjetiti suštinske nepotrebnosti drugog dijela u kome je zmaj gotovo tri sata najavljivao šta će uraditi, da bi na kraju neslavno završio karijeru u prvih deset minuta ovog filma.
Kako bi se priča zaokružila, Džekson će pokušati da prati više dramskih rukavaca, sa promjenjivim uspjehom. Glavni junak je patuljak Torin Hrastoštit, a ne Bilbo, pa se time iznova potvrđuje kako je „Hobit“ rađen po motivima Tolkinovog romana, a ne po njemu.
Prikazati Hrastoštitov pad u ludilo je dobra ideja, ali repetitivnost i ovdje uzima danak. Naime, Džekson će kroz niz Torinovih odluka istaći kako pohlepa utiče na vođu patuljaka, pri čemu njegovo ponašanje neće promaći ni družini.
Problem je što kada se ova promjena konstatuje, autori i dalje insistiraju na njoj, a družina se i dalje iznova iznenađuje kao da je po prvi put vidi. Ono što je za Boromira bio prsten to je za Torina blago iz pećine, ali dok je Boromiru za uvjerljivu transformaciju u „Družini prstena“ trebalo petnaestak minuta, Torinu nije dovoljan ni čitav serijal „Hobit“.
Sa druge strane, scena Hrastoštitovog otpora ludilu nudi sjajnu sekvencu sa morem otopljenog zlata i šteta je što ovakav, simbolički prikaz, nije češće korišćen.
Pored Torina, potpuno nepotrebno će se u prvi plan gurnuti lik Alfrida Lipstikla (Rajan Gejdž). Iako je zamišljeno da unese zrno duhovitosti u franšizu, Alfrid u tome ima manje uspjeha čak i od Džar Džar Binksa iz „Fantomske prijetnje“.
Bilbo, Legolas, kao i promašena romansa između Kilija i Tauriel, su u drugom planu. „Bitka pet armija“, srećom, pravda svoj naslov. Najupečatljivije su psihodelične borbe čarobnjaka, kao i sukob Torina sa Azogom.
Borba na ledu ima dinamiku koja je Džeksona učinila poznatim, a ujedno i pokazuje da nema te masovne scene koja može izazvati istu emociju kao sukob likova do kojih nam je stalo.
Zbog toga je završni čin trilogije „Hobit“ neosporno zanimljiviji od prethodnika, pri čemu dio njegovog šarma leži u olakšanju što se ova rašomonijada konačno privela kraju. Ipak, ostaje tuga što je serijal uopšte i snimljen, jer je time publika na duži period ostala uskraćena za valjanu ekranizaciju ovog kultnog romana.
Pored toga, talentovani Piter Džekson je postao zarobljenik Tolkinove mitologije koja je za njega postala ono što je za Bilba bio prsten.
Ukoliko ga ubrzo ne skine sa ruke i ne okrene se drugim temama, sva je prilika da će Džekson trajno postati nevidljiv.
Ocjena: 5/10
Marš psihotičnih pingvina
Pingvini sa Madagaskara (The Penguins Of Madagascar, Simon Smith, Eric Darnell, 2014)
Da sporedni likovi mogu da budu zanimljiviji od glavnih, pokazao je crtani film „Madagaskar“.
Hiperaktivni lemur koji pjeva „volim se gibat, gibat“ je bio duhovitiji od ekipe iz njujorškog zoološkog vrta, a slično je važilo i za četiri pingvina koji su organizovali bjekstvo. Uporedo sa bioskopskim nastavcima avantura lava, zebre, žirafe i nilskog konja, producenti su snimili animiranu seriju „Pingvini sa Madagaskara“ koja je doživjela veliki uspjeh.
Riko, Kovalski, Vojnik i Major su tako postali slavniji od djela u kome su se prvi put pojavili, a da će tako vjerovatno i ostati pokazuje film Sajmona Smita i Erika Darnela.
Tri mlada pingvina odbijaju da učestvuju u opštem maršu kako bi spriječili razbijanje jednog jajeta.
Godinama kasnije, otkrivamo da je ptić koji se izlegao Vojnik, a da su spasitelji Riko, Kovalski i Major. Kako bi proslavili Vojnikov rođendan, ekipa provaljuje u državni trezor.
Razlog za upad je taj što je Vojnikova omiljena poslastica smoki sa sirom koji je prestao da se proizvodi zbog slabe prodaje.
Jedini aparat koji ga i dalje ima je u američkom trezoru, ali je u njemu i ljubomorni doktor Oktavijan Špric.
„Pingvini sa Madagaskara“ se od ostalih animiranih filmova izdvajaju autentičnim ludilom. Iako je poenta priče ta da je najslabija karika često najjača, autorima je postavka samo izgovor za šale koje su često na granici nadrealnog.
Recimo, scena u kojoj pingvini voze venecijansku gondolu po kopnu dok gondolijer svira kanconu je sama po sebi urnebesna, ali špijunska paranoja se pojačava time što naše junake juri banda ubilački nastrojenih hobotnica.
U trenutku kada gledalac pomisli da stvari ne mogu biti luđe, sa neba slijeće mlazni avion u kome je špijunska ekipa koju čine foka, medvjed, vuk i sova. Ovakvih obrta ima više što „Pingvine sa Madagaskara“ čini najmanje predvidljivim ovogodišnjim filmom, bez obzira na žanr.
Autori se ne odriču oštrog smisla za humor koji je proslavio seriju. Tako ćemo već na početku vidjeti ljude koji snimaju dokumentarce o pingvinima, ali zarad emotivnog kadra koji treba da dočara surovost prirode nemaju problem da ih gurnu niz liticu.
Dijalozi su urnebesni baš kao i ono što gledamo, pa ćemo tako otkriti da je Vojnik „izvor neizmjerne slatkoće“, kao i da su morski leopardi zmije prirode (što vodi Rikovoj opasci o tome kako je on pogrešno smatrao da su zmije - zmije prirode).
Kako su pingvini prije svega vojna jedinica, često se u toku akcije radi procjena rizika koja se izražava u procentima. Jedna od tih procjena je da je vjerovatnoća 95% da će doći do fatalne eksplozije sa tragičnim ishodom, a 5% da su pred timom neponovljive avanture.
Zahvaljuju trudu prevodilaca i nadahnutoj sinhronizaciji, najmlađima, a ni starijima, većina šala neće promaći. Kao protivteža timu psihotičnih pingvina autori su uveli „Sjeverni vjetar“, odnosno drugu špijunsku jedinicu.
Majorova paranoja je tako uparena sa arogancijom vuka koji se zove „Povjerljivo“, a koji je vođa tog tima. Sa druge strane je doktor Špric, koji je napravljen po uzoru na Grua iz „Groznog ja“.
Međutim, dok je Gru imao neodoljive minione kao pomagače, Oktavijan ima nedopadljive hobotnice. Kako oktopodi ne govore, autori se u njihovom prikazu oslanjaju na slepstik koji u potpunosti funkcioniše.
Vrhunac se postiže u scenama u kojima se vizuelna otkačenost kombinuje sa scenarijem. Recimo, kada pingvini planiraju kako treba izvršiti upad u bazu, ananas igra ulogu negativca Dejva.
Kraj ove pokazne vježbe, koja je čista improvizacija, se pretvara u jedenje ananasa, što se proprati rečenicom „a onda se častimo ostacima Dejva“.
Sve ovo ističe jedinstvenost filma, ali ta jedinstvenost ima svoju cijenu. Ponekad, u želji da već originalna postavka bude još luđa, stvari se toliko otrgnu kontroli da je teško ispratiti detalje.
Zbog toga će pingvini najviše prijati onima koji su željni malo drugačije priče, a i drugačijeg humora. Daleko od želje da dostignu nekadašnji Piksar ili današnji Dizni, pingvini odlučuju da suvereno zavladaju carstvom čiste i nepretenciozne ludosti.
Ko želi da se priključi tom kraljevstvu, sigurno će uživati.
Ocjena: 8/10
Galerija
( Radenko Savić )