Užasno slobodna, uvijek

Protiv sam elitizma u kulturi, protiv klanova i protiv korumpirane umjetnosti, govorila je Ivana Popović.

Rođena je 1968. godine u Zagrebu, brzo nakon rođenja s roditeljima se seli u Vrbovsko gdje živi do sedme godine, kad se s majkom vraća u Zagreb. Pučki mitovi i bajke koje je slušala kao dijete ostavili su dubok trag na njezino stvaralaštvo, često vrlo vidljiv i eksplicitan, kao i njezin stric slikar Miloš Popović, uz kojega je učila kao dijete. Jednom je, kasnije, nakon što se već afirmirala na sceni, organizirala izlet u Gorski kotar kako bi zainteresiranu publiku upoznala s mjestom svog djetinjstva. Tijekom vožnje autobusom glumci su prvo odglumili osobe iz njezina djetinjstva, potom ih je publika upoznala i uživo.

Oprečne reakcije

Ivana Popović preminula je na samom kraju 2016. od posljedica karcinoma dojke, nije dočekala četrdeset i devetu godinu. Šira ju je javnost percipirala kroz nekoliko performansa i modnih revija koji su znali graničiti sa skandalom. “U javnosti je izazivala oprečne reakcije, od oduševljenja do negodovanje i kritike”, tumači Nataša Ivančević. Oni koji su je dobro poznavali svjedočit će da je bila sasvim drukčija osoba nego što se moglo zaključiti kroz javnu percepciju, no mišljenjem sredine ova se umjetnica nije nikad previše zamarala. Sama je rekla da je najveći problem s njom što je ne mogu strpati u neku ladicu, i tu je imala pravo.

Izložba će zato obuhvatiti sva područja na kojima je djelovala, počevši od njezinih prvih nastupa u Kulušiću 1989, kad je bila 21-godišnjakinja i studentica kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Predstavila se revijom šešira izrađenih od raznovrsnih tkanina, najlon čarapa, perja, mreža od metalnih niti te predmeta koje je skupljala u svom okruženju te ih reciklirala, na sveopće oduševljenje publike koja je tražila joše jednu izvedbu.

Po diplomi, bila je kiparica, studirala je kod Stipe Sikirice: na prvi pogled teško zamisliva kombinacija, no ova je umjetnica uvijek znala iznenaditi. Bavila se kazalištem, kostimografijom, performansom, kiparstvom, modom, slikarstvom, crtežom, produkt dizajnom. Kako tumači Nataša Ivančević: “U njenom stvaralaštvu prepoznajemo odjeke ruske avangarde, Fluxus i Dada performansa, nadrealizma, utjecaja mitologije i etnografske baštine slavenskih naroda i snažnu povezanost s prirodom kao neiscrpni izvor nadahnuća. U formativnim godinama značajan je utjecaj techno i grange glazbe, te popularne kulture.”

Nekonvencionalna zvijezda alternativne zagrebačke scene doživjela je priznanje i međunarodne javnosti, prvo na samom početku devedesetih kad je predstavljena u britanskom časopisu ID, a potom kad su njezini performansi predstavljeni na MTV-u, u emisiji “Pulse”. Naslovi u medijima glasili su: ”Hrvatica osvaja MTV” i sl. Ona je pak odgovarala: “Ne težim dramaturgiji ni istinama iz knjiga, primaran mi je život. To sam prikazala u ‘Ljepotici i zvijeri’ 1991. godine u SKUC-u kad je jednu od glavnih uloga imao i majmunčić Milivoj.” S majmunom je, podsjeća nas kustosica nadolazeće izložbe Nataša Ivančević, dolazila studirati na Likovnu akademiju. Sama je umjetnica jednom prigodom u intervjuu rekla da je Milivoja odgojila, nadojila i predala njegovoj ženi, nadodavši da se punim imenom zvao Milivoj Prvi Akademik jer je na “njezinoj akademiji bilo puno akademika koji je ništa nisu znali naučiti”.

Kazalištu i modi okretala se još tijekom studija. Na kazališnom planu surađivala je s Montažstrojem, Draganom Živadinovom, Markom Peljhanom, Ivicom Buljanom, Krešimirom Dolenčićem, među mnogima. Vodila je, početkom devedesetih, Virus Teatar Michelangelo (VTM), pisali su grafite po ulicama, primjerice “Slušaj tihi zvuk” ili “Ne klanjaj im se”, i priređivali kazališne predstave. Jedan od zanimljivijih primjera kako je funkcionirala ova autorica može se pronaći u tekstu Vladimira Stojsavljevića uz nadolazeće monografiju i izložbu.

Slomljena muška srca

Borila se za prava gay zajednice. Gay zajednica bila je i tema nekih njezinih radova, među kojima su “Sestre ožujske” (Tvornica) i “Homoseksualci nomadi” (Galerija VN), za koji ju je nadahnuo jedan španjolski pisac koji je za sobom često ostavljao slomljena muška srca. Inače, ova prva njezina muška kolekcija bila je izrađena od svile, viskoze, vune i lana. Sama je umjetnica rekla: “Kod homoseksualaca i lezbijki ne zanima me njihovo seksualno opredjeljenje, nego njihova etika.

Neki homoseksualci koji su nosili moju prvu reviju ‘Nomadi homoseksualci’ nakon nje su svojim roditeljima na nedjeljnom ručku priznali svoje seksualno opredjeljenje. Kad sam ih pitala zašto su to napravili, rekli su mi da je razlog bio to što su se na mojoj reviji osjećali lijepo, čisto. Pokušavam svima napraviti prostor za njihovu slobodu, jer sam ja užasno slobodna, ne znam gdje su mi granice, a to je zarazno.”

U široj je javnosti bila najprepoznatljivija po modi, u čemu je bila samouka. Njezine su se baka i prabaka također bavile šivanjem, pa je i u tome vidjela nastavak svoje ženske loze. Modu je demistificirala. Koristila se prirodnim materijalima. Vjerovala je da moda ima terapijsko djelovanje. Ovoj kiparici po formalnom obrazovanju bilo je dovoljno vidjeti osobu da bi iskrojila i sašila odjeću za nju, nije mjerila svoje modele. “Šivanju pristupam kao čistom kiparstvu: pogledam čovjeka, skinem mjeru i napravim mu oklop. Ne pratim modne trendove, nego ljude i društvo. Ljudi u mom ateljeu rado izdaju neki svoj tajni identitet”, rekla je.

Sama je bojila materijal, rezala škarama, nije radila po krojevima, za sebe je rekla da je modni ljevičar, cijenila je jake žene poput Fride Kahlo i heroine ruske avangarde Ljubov Popovu i Nataliju Gončarovu.

Na Palmižani

U slikarstvu Ivane Popović česte su teme i svakodnevni ženski rituali poput češljanja ili razgovora dviju prijateljica, potom žene koja jede lubenicu, kupačice, naslikani su i prijatelji koji su dolazili k njoj na Krk i sl. Imala je obiteljsku kuću na Krku u koju je često i rado odlazila u potrazi za inspiracijom, bavila se i ronjenjem. Neko je vrijeme odlazila i na Palmižanu kod galeristice Dagmar Meneghello. Kaktus s Palmižane posadila je u vrtu kuće na Krku i postao je čest protagonist njezinih radova. Inače, za vjenčanje Tarin Meneghello vizualno je oblikovala cjelokupni događaj, npr. vjenčanicu u bojama mora i raslinja.

U skulpturi su pak najznačajniji ciklusi Babuške i Promatrači. Babuške su voluminozne ženske figure od pečene gline, u obrazloženju diplomskog rada navela je da ih želi napraviti još od pete godine života. “Babuške su postavljene u scenske kutije tako da svaka sama za sebe stvara jednu dramsku situaciju, to su čuvarice hrane.” Promatrače, male glinene figure teške tek dva grama, a njih je nastalo oko deset tisuća, umjetnica je počela raditi već ranije, no nakon operacije karcinoma dojke 2012. godine bili su presudni za brz psihički i fizički oporavak i rehabilitaciju disfunkcionalne ruke. Svaki portret imao je svoju osobnost i ekspresivnost u izrazu lica, često ih je znala poklanjati svojim prijateljima, da budu uz njih.

“Promatrači” su bili sudionici kulturnih, ali i svakodnevnih događaja: od posjeta koncertima i izložbama, Dubrovačkim ljetnim igrama do promatranja hitne pomoći, veterinarske ambulante, shopping centra, poslovnih ureda, stalnog postava MSU-a. Tijekom izložbe u MSU prihod od prodaje donirala je udruzi Europa Donna za kupnju aparata za intraoperativno zračenje oboljelih od karcinoma dojke.

Ivana Popović na izložbi “Moje cice”, otvorenoj u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta nekoliko mjeseci nakon operacije raka dojke, izložila je “oklope” od kaširanog papira u obliku odljeva prednjeg dijela torza. Ponukana bolešću željela je “napraviti grudi, i to kao oklope koji čuvaju ženu od rakova”. Za oboljele od raka dojke preplivala je maraton od Crikvenice do Šila. Nažalost, preminula je od zloćudne bolesti.

(Jutarnji list)

( Patricia Kiš )