Bijelo iz Pljevalja

Dva proizvoda po kojima su Pljevlja čuvena povezuje boja, jer su oba proizvoda bijele boje.

Prvi proizvod je kokain. Naravno, ne proizvodi se u Pljevljima, ali je taj grad bio često spominjan kad bi se govorilo o jednoj od svjetski poznatih grupa koje su distribuirale kokain širom svijeta. Nedavno je izašla knjiga o toj grupi na čijem čelu je Pljevljak Darko Šarić, a vic, odnosno igra riječi koja je za konotaciju imala naslov prve knjige Žarka Lauševića kao da je nagovijestio pojavljivanje knjige o Šariću. "Tona prođe, kilogram nikad".

Drugi proizvod je pljevaljski sir. Kao što je vječita dilema da li je bolji Fetov burek ili "Kod Vukčevića", i da li je jači Tajson ili Šekil, tako je nemoguće utvrditi da je li je bolji sir iz Pljevalja ili Kolašina. Sigurno je da su u vrhu naših domaćih proizvoda. Međutim, da li možemo da se pohvalimo sa sirom iz Pljevalja, grada koji je nedavno bio najzagađeniji grad Evrope? Kako funkcioniše prva ekološka država u svijetu? Tako što ne samo da dozvoljava trovanje svojih građana, već uništava i priliku da ljudi koji su uspjeli da ostanu i žive u tim gradovima nešto i zarade prodajući mliječne proizvode.

Odsustvo reakcije je indikator da smo društvo kukavica, nezainteresovanih sebičnjaka i foliranata! Odsustvo reakcije je dokaz da smo samo sebi krivi jer četvrt vijeka kukamo tek toliko da ukoliko nekad dođe do promjene kažemo da smo mi oduvijek bili za promjene. Licimjerstvo na kub!

Gledam snimak iz Pljevalja, grupa ljudi protestuje dok se kamera približila i snima samo njih nekoliko jer vjerovatno ukoliko bi se odaljila, od „vazduha“ se ljudi ne bi vidjeli. Njihove smrknute face nisu izrežirane da bi izgledali patetično. Oni dišu otrov i žive u najzagađenijem gradu Evrope, a istovremeno u prvoj ekološkoj državi na svijetu.

Dok gledam taj prizor javlja mi se fleš u glavi. Razne NVOrganizacije ostaju nijeme, ili pak upute "protestno pismo" u kojem traže hitno rješenje, pojavi se vješto našminkana članica koja svojim retoričkim sposobnostima iz Podgorice traži od nadležnih da učine nešto povodom "vazduha u Pljevljima".

Većina NVO ima isti princip kao i vlast. Zanemaruju svoju funkciju i reaguju lično, odnosno gledaju svoju korist. Bitne su donacije i grantovi, i kako to najlakše opravdati, raznim akcijama povodom nekog svjetskog obilježavanja bilo čega, povod je bar lako pronaći na Vikipediji. Opravdaju dobijeni novac i šepure su da su društveno angažovani, da mijenjaju društvo na bolje.

Bahatost NVOrganizacija najbolje se vidi kad organizuju proslave rođendana. Vrlo često su to ceremonije na kojima članovi dočekuju goste kao da su ambasadori. Stoje u toaletama i odijelima na ulazu u restoran i primaju poklone, rukuju se sa svima, plastično se smiju i sve se fotografiše, da bi album na FB bio potpun. Grle se sa istim onima sa kojima se kolju oko grantova, tepaju onima kojima pišu bljuvotinje ispod svakog teksta koji se objavi o njihovoj NVO na nekom portalu. Ali kad se zagrle i pogledaju u fotoaparat, osmijeh je tu, osmijeh se vratio u NVO.

Pitam se koliko njih će otići u Pljevlja da makar prisustvom pomogne te ljude, da se solidarišu tako što će makar na kratko udisati vazduh koji građani Pljevalja udišu 24 sata. Otići će rijetki, jer i u NVO redovima ima iskrenih i normalnih ljudi. Ostali će se opravdati da za to nemaju predviđen budžet, čekaju neki sledeći grant, iznenadio ih je vazduh u Pljevljima. Da ih kojim slučajem Darko cimne, potrčali bi.

( Đuro Radosavović )