Crnogorski brendovi

Ne postoji univerzalna definicija za brend. Meni je najbliskija ona profesora Boža Mihailovića: „Brend je vrijednost stvorena u glavi potrošača“.

Ako je to tako, onda smo mi država sa najviše brendova. Svako pleme ima svoje brendove, svako bratstvo ima svoje brendove, a mnogima su đed, otac, baba i majka proizvodili hranu ka' niđe na svijet.

Kako jedan moj prijatelj kaže „Evropskoj uniji treba poveliki registar da bi ubilježila vrijedne proizvode iz Crne Gore“. I onda se u čudu pitamo kako to da neke velike nacije, veliki proizvođači hrane, imaju prijavljeno desetak brendova.

Kako to da je Srbija u međunarodni registar koji vodi Svjetska organizacija za intelektualnu svojinu uvrstila samo tri proizvoda i to homoljski med, fruškogorski „bermet“ i leskovački domaći ajvar. Srbija je prijavila i futoški kupus, užičku pršutu i banatski rizling, lekovački roštilj, valjevske „duvan čvarke“, ali bez uspjeha. Iznenadio sam se kada sam vidio da su prijavili i rtanjski čaj jer smo ga i mi prijavili u Evropu još od srednjeg vijeka. I to mahom lovćenski čaj. Nevjerne tome, uvjeravam: pogledajte putopis Marina Bolice 1614. godina gdje on kaže: „A brodovi iz čitavog svijeta (tada je cijeli svijet bio Evropa) dolaze u jesen da voze čaj sa Lovćena”. Čaj sa Lovćena je vrijest, o tome je mnogo bolje pisao gospodin Čukić iz Vijesti.

Proizvodi sa ovih prostora, da se tako slobodno izrazim, već su odavno brendirani u Evropi, iako Evropa tada nije imala registar. To su naš čuveni ruj, Ivan Begovo vino iz Brijestova i pšenica arnautika.

U Evropi je, kako kažu, kraj klasičnih ideologija, sada vlada osnovna ideologija a to je borba za zdavu hranu, zdravu vodu i zdrav vazduh.

Kada sam objavio Projekat „Može li Crna Gora biti ozbiljna ekološka država” 1989. godine, napisao sam „jeretičku“ misao: Doći će dan kada ni siti gladnome neće vjerovati. I došlo je vrijeme kada imamo obilje hrane i vode u plastičnim flašama, a mi smo i gladni i žedni. Eto, tu je sad šansa da Crna Gora, koja je zemlja sa najviše poljoprivrednih površina po glavi stanovnika u Evropi, zemlja sa najviše neobrađenih površina po glavi stanovnika, iskoristi tu šansu proizvede dovoljno hrane za sopstvene stanovništvo, za goste turiste i za izvoz. Uvijek sam govorio seljacima, domaćinima, kao direktor kooperacije: proizvodi za poznatog kupca. A oni kažu - mi bismo najviše voljeni da radimo za „izvoz“. Ubijedio sam ih da je najbolji izvoz za domaće tržište, to jeste turizam.

Treba se orijentisati na ono što se dokazalo vremenom na tržištu, a to su crnogorski brendovi zdrave hrane. Firma u kojoj radim, Agrovita Eco, u saradnji uz podršku Delta sitija i brojnih kooperanata, domaćina i partnera organizuje 20. i 21. decembra 2014. u Delta sitiju manifestaciju sajamskog tipa pod nazivom „Zdrava hrana - crnogorski brend“. Nakon dugogodišnjeg istraživanja radeći na projektu mogućnosti proizvodnje i plasmana zdrave hrane u Crnoj Gori, najviše energije sam uložio u otkrivanje ovih brendova, njihovoj profilaciji, tj. standardizaciji. Očekujemo da ova manifestacija bude izuzetno posjećena, organizovana je uoči božićnih i novogodišnjih praznika, a osnovni cilj je da ljudi - potrošači mogu da osjete ukus i miris ovih proizvoda.

Najvažniji su: durmitorski skorup, durmitorski sir bez masti sa Sinjajevine (planinski tip prljo), pita od heljde (bjelopoljska heljdija), sudžuk, ovčija stelja, plavska borovnica. Malo Gusinje, a brendova koliko Srbija - gusinjski krompir, kupus šarac, pasulj. U srednjem regionu, najvažniji brend je žalfija a to su pečurke iz Lijeve Rijeke, vino iz Pipera, bijeli kukuruz, pogača i kačamak iz Bjelopavlića.

Interesantno je da su svi bijeli kukuruzi koji su proizvedeni u Jugoslavniji porijeklom iz Bjelopavlića. Nastavio sam rad akademika Ljuba Pavićevića na bijelom bjelopavlićkom kukuruzu. Oplemenio sam selekciju bijelog kukuruza koji daje izuzetne prinose i izuzetan kvalitet za hljeb i kačamak. Sjeme ovog kukuruza ima i lijepo ime „Zor Bjelopavlića“. Njegova popularnost je sada izuzetna i najavili smo nominaciju za Ginisovu knjigu rekorda za kačamak od ovog kukuruza. E, tu se sada pojavljuju problemi - i drugi imaju kačamak i oni bi htjeli u Ginisovu knjigu sada nam je najveći konkurent Grčka. Ipak, zadovoljni smo. Izborili smo se da ostane ova velika riječ KAČAMAK, a ne palenta.

U Evropskoj uniji se u posljednjih desetak godina vode velike bitke oko toga ko će biti vlasnik pojedinog brenda ograničenog kontrolisanog geografskog porijekla. Pobjeđuje onaj ko je bliži multinacionalnim kompanijama čije je članstvo starije u EU. Grci su uspjeli upornom borbom da ostvare cilj i da sir „feta“ bude nacionalni brend i da se samo može proizvoditi u Grčkoj. Između Italije, Francuske i Španije takođe se vodi borba oko nacionalnog žiga za vino, sireve i slično. Debata ko ima pravo da proizvodi „kranjsku kobasicu“ između Hrvatske i Slovenije je bila izuzetno žestoka, Kranj je u Sloveniji, a Hrvati su najveći proizvođači „kranjske kobasice“. „Presuđeno“ je da brend „kranjska kobasica“ pripada Sloveniji, a Hrvati mogu da je proizvode još 20 godina. Kažu moji prijatelji iz Hrvatske (euroskeptici) nadamo se da do tada taj zakon neće važiti.

I mi imamo nešto slično - najveći proizvođač crnogorske kobasice je Srbija (Bačka Topola). Ovaj brend smo stvorili 1974/75. godine.

( Svetozar Radonjić )