Naš mozak nije kreator, već filter svijesti

Iskustva bliske smrti kontroverzna su pojava. Doživjele su ih hiljade ljudi, ali u naučnim krugovima mnogi tvrde da su ona nemoguća. Među takvima je bio i američki doktor Iben Aleksander. Kao neurohirurg koji je u svom radnom vijeku operisao hiljade mozgova, Aleksander je znao da je ono što pobožni ljudi nazivaju „dušom“ zapravo proizvod hemije mozga. Prvi bi objasnio da je tačno da iskustva bliske smrti djeluju stvarno ljudima koji su ih proživjeli, ali da su to samo fantazije koje proizvodi mozak kad je pod velikim stresom.

Ali, 10. novembra 2008. i sam je pao u komu usljed rijetkog i misterioznog bakterijskog meningitisa nepoznatog uzroka. Proveo je nedjelju dana u komi, na aparatu za disanje, a izgledi da preživi naglo su opadali. Sedmog dana, na iznenađenje svih prisutnih, probudio se. Tokom kome izbrisala su mu se sva sjećanja na dotadašnji život, ali se probudio sa sjećanjem na čudesnu odiseju u drugo carstvo. Poslušavši prijedlog starijeg sina, odmah je krenuo da zapisuje pojedinosti svog upečatljivog putovanja. Potom se dao na proučavanje literature o iskustvima bliske smrti i fenomenima proširene svijesti. Knjiga “Dokaz postojanja raja”, nama dostupna u izdanju podgoričke “Nove knjige” i u prijevodu Danka Ješića, je više od veličanstvene pripovijesti o dubokom susretu s duhovnom stvarnošću. Aleksanderova borba da nađe smisao u svom nezaboravnom putovanju predstavlja zanosnu priču, jedinstvenu u literaturi o duhovnim iskustvima, koja će nam možda promijeniti i razumijevanje naše uloge u vaseljeni. Knjiga daje jedinstven pogled na postojanje raja, spajajući uzvišenu ličnu viziju duhovne svijesti sa strpljivim, razboritim naučnim istraživanjem.

Iben Aleksander (1953) već dvadeset pet godina bavi se praktičnim i akademskim radom na polju neurohirurgije. U svom radnom vijeku susreo se sa stotinama pacijenata koji su pretrpjeli ozbiljne izmjene nivoa svijesti usljed kome. Na akademskom planu, potpisan je kao autor ili koautor u preko 150 objavljenih stručnih radova i tvorac je preko 200 naučnih prezentacija na konferencijama i u medicinskim centrima širom svijeta. Osnovao je neprofitnu organizaciju Eternea, sa zadatkom unaprijeđivanja istraživanja na polju ujedinjavanja naučne metode i duhovnosti.

Molim Vas, možete li nam, na osnovu svojeg iskustva, reći nešto o prostorima koje ste posjetili?

- Kao što je opisano u “Dokazu postojanja raja”, tokom svog iskustva bliske smrti doživio sam nekoliko oblasti. Prvu oblast nazivam Pogled očima crva. Bilo je prilično mračno, tamno i nije bilo reagovanja. Čuo sam neprestano zveckanje, zvuk koji je bio nemilosrdan. Ali me je pratila rotirajuća melodija koja mi je pomogla u prelasku sa tog mjesta na vizuelno fantastičniju oblast koju zovem Kapija gdje su horovi pjevali uz najljepšu muziku a bića su igrala u dolini neobično sjajnih boja, kakve nemamo na zemlji. Bilo je to naizgled blaženo mjesto. Imao sam vodiča tokom puta to je bilo divno biće svjetlosti. Nije mi izgledalo poznato, ali putovali smo zajedno na krilu leptira, dok mi je pokazivalo mnoge stvari. Posljednje područje koje sam posjetio je Srž, centralna tačka u kojoj smo svi okruženi i ujedinjeni u bezuslovnoj ljubavi. Bog, ili Izvor, ili Om, je tamo kreativna prisutnost. Om je bio zvuk koji sam čuo ovdje, koji njeguje sve duše. Dok sam bio tamo, pokazano mi je mnogo, mnogo stvari i naučne i duhovne prirode. Nekih se mogu sjetiti, a druge informacije su bile toliko ogromne da ih nijedan zemaljski vokabular ne može opisati. Neke od specifičnih poruka koje sam primio bile su da su sve duše vječne i da nastavljamo da postojimo nakon što napustimo svoja fizička tijela; svi smo voljeni od Boga bezuslovno, potpuno i bez osude; dolazimo u fizičku egzistenciju da bismo učili lekcije duše; dobijamo pregled života kada odlazimo u trenutku smrti, dajući nam objektivnu samoprocjenu sa stanovišta svih onih oko nas - kroz njihove oči i kroz njihove emocije. Deset godina nakon buđenja iz kome, još uvijek sam duboko uključen u shvatanje potpune prirode tog iskustva.

Kao neurohirurg, prije ovog vašeg iskustva, da li ste čuli svjedočenja pacijenata o njihovom iskustvu bliske smrti? Kako ste reagovali na njihove priče?

- Povremeno, moji pacijenti bi mi govorili o svojim iskustvima koja su kasnijim uviđanjem vjerovatno bila iskustva bliske smrti. Ali u to vrijeme, mislio sam da su to vjerovatno bile halucinacije koje su im davale osjećaj spokoja, ali svakako nijesu djelovale kao nešto što bi moglo dokazivati duhovno postojanje. Naše naučne i ljudske predrasude mogu biti prilično otporne, što čini svaku promjenu izazovnijom. Međutim, upravo su te temeljne pretpostavke i predrasude potrebne za korekciju.

Kažete da osjećate žal što ste napustili to mjesto i to stanje i da se ne plašite povratka. Možete li to pojasniti?

- Nakon što sam iskusio ovo područje šire svijesti, znam da živimo nakon fizičke smrti, tako da nema straha. Kao ljudima, uvijek će nam nedostajati naše voljene osobe kada više ne budu sa nama iz dana u dan, ali možemo biti sigurni da su njihove duše još uvijek žive i da smo i dalje povezani s njima kroz snagu ljubavi, koja je motor našeg svemira. Bilo je pomalo tužno napustiti tako blaženo mjesto, ali moj sin Bond me je očajnički zvao natrag u moje tijelo, i osjećao sam da je vrlo važno da se vratim u život, u ovo vrijeme (iako tada nijesam prepoznao Bonda, već samo veoma snažan podsticaj njegovog prisustva koji me inspirisao da mu budem na raspolaganju, da mu pomognem na njegovom putovanju, tj. našoj vezi). Čini se da je ovo dokazano na mnogim nivoima. Bio sam u mogućnosti da budem dobar otac obojici mojih sinova, i moju priču su čuli ili pročitali nekoliko miliona ljudi do sada - mnogi od njih su pisali da mi kažu kako im je to znanje donijelo novi uvid i mir, ili potvrdilo njihova duhovna uvjerenja ili ih ohrabrilo da traže istinu u svojim sopstvenim životima. Posebno sam bio oduševljen mnogim komunikacijama sa ljekarima, medicinskim sestarama, naučnicima i inženjerima koji smatraju da je naša poruka vođena modernom naukom, da ima široke implikacije za čitavo čovječanstvo, da samim tim sadrži važnu poruku koja na kraju sintetiše modernu nauku i duhovnost.

Koliko je bogata literatura o iskustvima bliske smrti i zašto se ta svjedočenja ne shvataju ozbiljnije?

- Izvještaji o iskustvima bliske smrti postoje od najranijih vremena. Platon bilježi jedan od prvih pisanih izvještaja o iskustvu bliske smrti o vojniku po imenu Er. Širom svijeta, ljudi iz svih religija i filozofija izvještavaju o iskustvu bliske smrti. Neki od njih se susreću sa duhovnim vođama, dok drugi ne. Ono što se čini zajedničkim za sve ove tradicije je da je ljubav centralna. Svijest je fundamentalna, a ne “stvorena” od strane mozga. Mnogi ljudi su napisali knjige o iskustvu bliske smrti i dali su nam naučne perspektive na osnovu velikog broja izvještaja koji se ne mogu previdjeti. Dokazi su veoma snažni, ali neki mejnstrim naučnici pretpostavljaju da već znaju da su ta „nemoguća“ iskustva zasnovana na njihovim fizičkim/materijalističkim teorijskim modelima, i stoga namjerno ignorišu dokaze.

Kažete da je sve što ste naučili decenijama proučavajući medicinu, suprotno onome što ste iskusili. Vi tvrdite da ljudsko biće i ličnost postoje izvan tijela. Kako?

- Kada sam bio na fakultetu i u medicinskoj školi, dominantno učenje je bilo materijalistička nauka. Međutim, ono što su mnogi otkrili je da ovo starije učenje jednostavno ne objašnjava adekvatno stvarnost našeg univerzuma. Ova cijela diskusija je o fundamentalnoj prirodi odnosa um-mozak, u pokušaju da objasni prirodu stvarnosti. Naučna revolucija je uključivala određene pretpostavke, kao I to da je fizički svijet sve što postoji, i da svijest u tom slučaju mora biti produkt samog fizičkog mozga. Veliki dio savremenih dokaza u neuronauci i kvantnoj fizici otkriva da je svijest fundamentalnija, da se u stvari sva fizička stvarnost projektuje iz same svijesti. Naš mozak služi više kao filter ili “redukcijski ventil” kako bi omogućio primordijalnu svijest u našoj svjesnosti na vrlo ograničen način. Kada mozak i tijelo umru, toj svijesti se dopušta strahovito širenje (tako je širok spektar izvanrednih iskustava u blizini smrti koje su prijavili milioni ljudi tokom hiljada godina).

Da li se medicina kao nauka bavi izučavanjem tih iskustava bliske smrti?

- Kao što je gore pomenuto, nauka i medicina sve se više i više bave činjenicom da je svijest fundamentalna i da naš mozak nije kreator, već filter svijesti. Medicinska zajednica polako prihvata da su iskustva bliske smrti i mnogi drugi tipovi duhovno transformativnih iskustava, prilično stvarni. Neki ljudi se mogu vratiti iz iskustva bliske smrti sa čudesnim iscjeljenjem, kao što se meni desilo, dok će drugi imati još mnogo fizičkog i emocionalnog iscjeljenja dok se oporave od početne nesreće ili bolesti. Ali oni se vraćaju sa potpuno drugačijim shvatanjem života, nakon što su iskusili tu ultra-realnu oblast. Pored toga, neke od implikacija kvantne fizike koje ukazuju na primat svjesnosti u univerzumu ne samo da dozvoljavaju realnost zagrobnog života i reinkarnacije (poklapaju se sa empirijskim naučnim dokazima za njihovu realnost), već zagovaraju i to da svijest postoji fudamntalno, za razliku od uobičajenog postupka kvantnih fizičara da objasne podatke kroz pojam beskonačnih paralelnih univerzuma koji se odvijaju u svakom vremenu i prostoru. Na primjer, Hju Everetova interpretacija mnogih svjetova mjernog paradoksa iz 1957. godine, sve kako bi se izbjegla realnost ontološkog idealizma (primata uma) koji zastupamo u našoj knjizi “Živjeti u svjesnom univerzumu”.

Mozak je velika slagalica. Šta u naučnom smislu pokreće svijest? A šta u metafizičkom?

- „Svjesnost“ je kvalitet toliko teško objašnjiv da je jednostavno proizvod fiziologije mozga. Naročito kada se shvati snaga dokaza za fenomene ne-lokalne svijesti, kao što su naučno potvrđena telepatija, prekognicija, iskustva van tijela, gledanje na daljinu, sjećanja na prošle živote kod djece koja ukazuju na reinkarnaciju, itd. Postaje jasno da je odnos um-mozak daleko složeniji i izazovniji od simplističkog fizikalističkog modela („mozak - stvara - svijest“) koji se obično predaje u medicinskim školama krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Mi objašnjavamo metafizičke veze u našoj knjizi “Živjeti u svjesnom univerzumu”.

Kako je javnost odgovorila na knjigu „Dokaz postojanja raja“? Zašto je „Dokaz postojanja raja“ tako popularan?

- „Dokaz postojanja raja“ je prvi put objavljen na engleskom jeziku 2012. godine. Bio je na listi bestselera Njujork Tajmsa dvije godine, više od 40 nedjelja na prvom mjestu kao mek povez i nastavlja da se vrlo dobro prodaje. Sada je dostupan na više od 40 jezika.

Vi imate uvjerenje da se svijest ne proizvodi niti zavisi od mozga. Možete li nam objasniti prirodu svijesti?

- Svijest je fudamental koji postoji, iz koje izlazi sav prividni fizički svemir. Naš mozak djeluje kao filter koji donosi određenu svijest koja nam pomaže da svakodnevno živimo na ovoj planeti. Zadržavamo sva sjećanja svih naših života, ali je lakše živjeti jedan život u isto vrijeme, bez moguće zbrke poznavanja mnogih drugih. Dakle, postoji proces da po rođenju „zaboravimo“ nešto od znanja duše. Svaki put kada se inkarniramo, imamo nove projekte i ciljeve za učenje. Rijetko ponavljamo staru lekciju, osim ako je nijesmo naučili u potpunosti, ili ako se dogovorimo da pomognemo drugoj duši da to nauči za sebe. Dakle, mozak je filter za ono što svakodnevno koristimo. I to nam pomaže da se prisjetimo uspomena napravljenih tokom ovog života - kao što su znanje naučeno u školi i interakcije koje imamo jedni s drugima. Iz svog rada u neurohirurgiji, shvatam da neki djelovi naše funkcije i pamćenja imaju veze sa određenim djelovima mozga. Međutim, nijedan doktor još nije dokazao da su uspomene pohranjene na određenom mjestu, a dokazi iz jednog vijeka neurohirurgije sugerišu da se sjećanja uopšte ne čuvaju u fizičkom mozgu. Ono što me je iskustvo bliske smrti naučilo je da su naša sjećanja pohranjena izvan mozga, u polju svijesti koju generiše svemir. Kada imamo iskustvo bliske smrti ili kada meditiramo, možemo proširiti našu svijest i zaustaviti filtriranje kako bismo pristupili ka višim informacijama i unutrašnjoj mudrosti. Kada neko pati od demencije, vjerujem da je funkcija mozga da zatvori više filtera. Ali imamo dokaze, kao što su primjeri terminalne lucidnosti (koja se javlja kod 5-10% pacijenata sa Alchajmerovom bolešću), da osoba sa demencijom i dalje zadržava svoje znanje i lekcije naučene iz ovog života, bez zaboravljanja. Sve to postaje dio sjećanja njihovih duša. Suština je u tome da smo odgovorni za naše izbore u životu i da ćemo požnjeti ono što smo posijali. Zlatno pravilo, tretirajte druge kao što biste željeli da vas tretiraju, upisano je u tkivu univerzuma u obliku opšte opisanog pregleda života, gdje nam se svaka važna lekcija iz naših života predstavlja kada napuštamo fizički svijet. Neočekivana osobina je da doživljavamo preglede života u ime onih oko nas pogođenih našim mislima i postupcima, a ne kao u naše ime. Fiktivne granice sopstva otkrivaju se u pregledu života, gdje doživljavamo onu veću svijest koja je porijeklo svega. Mi uistinu svi ispoljavamo snove o jednom umu, put koji možemo bolje osvijetliti aktivnim životom meditacije, odlaskom, gdje leže svi odgovori.

Iskustva koja su smatrana dokazom više svijesti

U “Mapi neba” opisujete kako nauka, religija i obični ljudi dokazuju zagrobni život.

- Postoji toliko mnogo primjera u knjizi da bi bilo teško dati dobar prikaz u kratkom odlomku. Ali ja ću vam dati kategorije iskustava koja su proučavana i smatrana dokazom više svijesti. Tu su uključeni fenomeni kao što su: iskustvo bliske smrti, iskustvo podijeljene smrti, komunikacije nakon smrti, prisjećanje na prošli život, vantjelesno iskustvo, susreti sa anđelima, komunikacija fizičkih medijuma sa umrlim dušama i još mnogo toga. Iskustvo podijeljene smrti je ono u kome je voljena osoba u procesu umiranja, a zdrav prijatelj ili član porodice koji sjedi sa njima (ili je na velikoj udaljenosti, nije važno) iznenada može da vidi šta njihova voljena osoba doživljava. To traje samo kratko vrijeme, ali to nije neuobičajeno.

Komunikacije nakon smrti su poruke naših pokojnih voljenih koje su tako jedinstvene i jake da znamo da su stvarne i pružaju prave informacije. Ove poruke se mogu opaziti ili osjetiti ili čak vidjeti našim očima, a kreću se od nečeg tako suptilnog kao što je uporna omiljena ptica koja cvrkuće na našem prozoru, ili nezaboravne pjesme na radiju, do pojave fizičke stvari koja je pomjerena ili materijalizovana tamo gdje nije bila ranije. Što se tiče različitih duhovnih tradicija, ja nijesam teolog, ali primam poštu od mnogih ljudi koji kažu da vjeruju da su moja iskustva bila stvarna jer su upravo takva kao što je zapisano u njihovim svetim tekstovima. Ona su iz različitih religija kao što su islam, judaizam, hrišćanstvo, Bahai vjera i hindu, između ostalih. Vjerujem da osjećaju rezonanciju ljubavi koja je centralna za sve njih.

( Vujica Ognjenović )