Ivan Vilibor Sinčić: Prodavac magle ili spasilac Hrvatske?

“Ali ovakve političke snage, koje u biti računaju na dobivanje popularnosti zbog krize same, a program im je kombinacija pseudoekonomskih teorija, teorija zavjere i populizma – u biti samo dugoročno ojačavaju stav da se ništa ne može promijeniti"

88 pregleda18 komentar(a)
Ivan Sinčić, Foto: Facebook
16.12.2014. 13:46h

Mladi kandidat za predsjednika Hrvatske Ivan Vilibor Sinčić je u centru pažnje tamošnje javnosti. Kandidat van institucija je ušao u trku sa poznatim političarima, bez prethodnog političkog eksponiranja, ali ne i bez političke aktivnosti.

Pojavio se u vrijeme krize, kada se i stavovi građana radikalizuju i traži se “spasilac”, pa se politički spektar kreće prema lijevim i desnim ekstremima.

Kolumnista Indexa i doktor društvenih nauka i docent Sveučilišta u Zagrebu Goran Vojković analizirao je Sinčićev program koji je pun radikalnih stavova.

Zaključak je da se Sinčićev program umnogome oslanja na populizam, teorije zavjere, a čak se kosi i sa temeljnim ljudskim pravima.

Politička lustracija

Sinčić se u programu zalaže za lustraciju nekadašnjih članova Komunističke partije Hrvatske koji su prešli u novoosnovane stranke, navodeći da oni koji su koristili stari sistem, i u novom odlučuju i uživaju privilegije. Vojković ukazuje da lustracija znači onemogućavanje javnog života onima koji su radili u tajnim i represeivnim organima, i da je biološki mali broj tih ljudi na viđenjijim položajima.

“Naša politička struktura se od 1990. nadalje par puta kadrovski debelo promijenila. Ovakva lustracija, gdje bi se isključivali ljudi jer su bili samo članovi SKH, a ne zato jer su radili u nekadašnjim tajnim službama – zasigurno ne bi bila ni moguća ni ustavna ni realna”, navodi Vojković.

Što sa novcem

Sinčić tvrdi da je Hrvatska izgubila monetarni suverenitet i važan monetarni alat – primarnu emisiju novca.

“Od uvođenja kune pa da danas novac se stvara isključivo u privatnim bankama tzv. sekundarnom emisijom novca preko kredita. Opisani događaji nisu ništa drugo nego neprijateljska okupacija. Ono što nije učinjeno oružjem učiniće se dugom – korporacije i banke preuzet će naš prostor, izvore i dobra te lišiti naš narod prava i privatne imovine. Jednostavno se uočava da gubitak monetarnog suvereniteta vodi u dužničko ropstvo”, piše u programu.

Vojković piše da je to na tragu neozbiljne teorije o “nekreditnom novcu”, koja je jugoslovenski izum.

“Uglavnom, što je primarna emisija? To je kada centralna banka štampa novac bez pokrića – a svi stariji od 40 sjetiće se barem 2-3 slučaja kada smo to imali. Povećanje mase novca (a koju onda vladajuća stranka dijeli kako joj se ćefne, prvo u svoje plate kao što je drug Tito uvijek dobivao svježe novčanice s Topčidera) znači da taj novac manje vrijedi.

Ako manje vrijedi – imamo inflaciju, znači nešto što obezvrjeđuje rad, obezvrjeđuje štednju i u biti pomaže samo dužnicima u domaćoj valuti (što bi valjda srediti ukidanjem valutne klauzule – pa bi primarna emisija suštinski predstavljala porez koji bi svi platili). Znači, primate platu u valuti X i ako centralna banka plaća nečije dugove u valuti X iz primarne emisije – to samo znači posredni porez, jer vaši X manje vrijede”, dodaje Vojković.

Na Sinčićevu tezu da hrvatsko društvo više ne može da koristi mehanizme države i Hrvatske narodne banke “kako bi stvorilo novac koji mu je potreban”, Vojković komentariše da novac sam po sebi ne vrijedi ništa, poput novca iz Monopola.

“Kako je to nedavno priznao i Sabor, novac se stvara i ulazi u opticaj jedino uzimanjem kredita što znači da je sav monetarni agregat u opticaju jedan veliki kredit koji konstantno treba održavati uz sve veće troškove (anuiteti). (…)”, dodaje se u programu Sinčića, a Vojković odgovora da “Hrvatskoj krediti trebaju jer previše trošimo: neefikasan javni aparat, sve skuplje metode liječenja koje ne možemo popratiti uplatama jer nam se najbolji iseljavaju, manje od 20% ljudi koji idu u punu starosnu penziju – naravno da se tu država zadužuje.

“Međutim, država jednostavno može odlukom Sabora odlučiti da se ne zadužuje, da će se pokriti pokrivačem koji ima (evo Savezna Republika Njemačka je tako podesila svoj budžet za 2015. godinu).

Hrvatski problem je je to što premalo privređujemo za standard koji želimo – premalo ljudi radi i premalo ih je u djelatnostima koje generišu proizvode visoke vrijednosti (npr. informatika, složeno inženjerstvo). Ne može se to riješiti stvaranjem novca”, poručuje Vojković.

Za izlazak iz NATO i EU

Sinčić se zalaže za izlazak Hrvatske iz NATO i EU, i za reformu vojske. Njegova je ideja da bi se prethodnom reformom monetarne politike, može reformisati vojska, ali Vojković to naziva bajkama.

“Sada se može pojaviti kritika da upravo tako (štampanjem) Ameri finansiraju svoju ratnu mašinu. Jeste, ali oni štampaju valutu koju svijet želi. Test? Uzmite svježih 1000 dolara i 5000 kuna i pokušajte negdje u Africi ili Aziji nešto kupiti”, poručuje Vojković.

Sinčić smatra da je NATO izgubio svrhu i postao poluga SAD i EU za teror nad zemljama gdje ima ekonomski interes.

“Suprotno imidžu koji žele ostaviti u javnosti NATO ne osigurava mir već upravo podgrijava sukobe diljem svijeta i sprovodi ratno-huškačku politiku. Republika Hrvatska držaće se svoje povelje mira i neće učestvovati u ratu ovakve zločinačke organizacije”, poručuje Sinčić.

Vojković sa druge strane upozorava na bitno veće troškove odbrane i gotovo sigurno vraćanje opšte vojne obaveze, koju ima većina neutralnih država.

“Moguće da se varam, ali nekako sam siguran da dobar dio zagovornika mladog predsjedničkog kandidata ne bi uživao da mora na osnovnu obuku kod nekog drill-narednika. Neutralnost košta milijarde. Dodatno, treba se podsjetiti, sve međunarodne misije u kojima učestvuje Republika Hrvatska su ujedno u UN-misije, a neke od njih operativno vodi NATO. Usput, najveća misija je u Afganistanu, koje je ono tamo "ekonomski interes"?”, navodi Vojković.

Sinčić nema dilemu ni kad je EU u pitanju i smatra da Hrvatska treba izaći iz tog odnosa koji ocjenjuje kao dužničko ropstvo.

“Evropska unija je projekt kojem cilj nije ekonomski razvoj država članica ili razvoj demokratije već je cilj tog projekta neofeudalizacija i totalitarizacija odnosa u društvu. Upravo je usvajanjem odredaba Mastrihtskog ugovora 1994. godine Hrvatska uspostavili štetnu regulaciju novca i stavili se položaj kolonije. Evropsku uniju, odnosno one koji njome upravljaju,a to nije stanovništvo već birokratija i korporacije, ne zanima dobrobit hrvatskog stanovništva već samo prostor, izvori i dobra na našoj teritoriji”, jasan je Sinčić.

Vojković podsjeća da izlazak iz EU znači automatski i uvođenje carinskog nadzora sa državama EU, da nema slobodnog uvoza, e-kupovine bez carine, britanskog i njemačkog Amazona, te da bi sve išlo preko hrvatskih špeditera, trgovaca i trgovačkih lanaca.

“Jako puno epiteta i teških riječi (uopšte gdje to nalaze, neofeudalizacija?) bez ikakve osnove – mnoge države Nove Evrope, Poljaci, Česi, Slovaci, Estonci – pokazali su upravo da je ulazak u Evropsku uniju bio ključni korak koji je pomogao revitalizaciji njihovih ekonomija i obnovi cijelih društava. Pogledajte uostalom kao su Škode izgledale 1989. i danas…

To što Hrvatska ne koristi mogućnosti EU, to nije problem EU nego naš. Uostalom, što bi izvan EU? Pa i ovo reformi što smo napravili je upravo radi EU. Ne treba, evo kada govorimo o kreditima, zaboraviti da je presuda u korist dužnika u "švajcarcima" donesena jer banke nisu poštovale pravni okvir zaštite potrošača – što je upravo tekovina EU.”

Sinčić želi i da obnovi trgovačke sporazume sa zemljama članicama CEFTA-a, ali i da se sklope sporazumi sa zemljama Afrike, Azije i Južne Amerike.

“CEFTA (Central European Free Trade Agreement) trgovinska je organizacije iz 1992. čije su članice redom ulazile u EU, pa je 2006. osnovana takozvana Nova CEFTA. Nakon što su u EU ušle Bugarska, Rumunjska i na kraju Hrvatska, tamo ostaju Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Moldavija, Srbija i Kosovo. Mislim, treba sa svima trgovati što je više moguće, ali to su jednostavno sve relativno siromašne zemlje i tržišta koja nemaju love. I uopšte, čemu ta opsesija na "region"? Sa svakome dobro, posebno sa susjedom, ali ekonomija se vezati na bivšu Jugu s Moldavijom? Čemu? Ovo oko Afrike, Azije i Južne Amerike, samo sklapanje trgovačkog sporazuma u današnje doba otvorene trgovine slabo znači. Oni nam nisu jaki trgovinski partneri”, jasan je u komentaru Vojković.

Prstohvat teorija zavjere za prodavca magle

Sinčić ne preza ni da se u koštac uhvati sa teorijama zavjere, pa tako traži zabrana zaprašivanja, jer “primjeri iz svijeta sve više dokazuju da chemtrailovi postoje te da se zaprašivanje odvija bez znanja javnosti”. On se zalaže za zaustavljanje zaprašivanja i pokretanje istrage, a Vojković komentariše da je od svih teorija zavjera ona o chemtrailovima najgluplja.

“Teorija o masovnom "zaprašivanju" svijeta u kojem se ionako sve nadzire (uključivo i što amaterski možete danas bez problema nadzirati vazdušni saobraćaj), a u kojoj bi trebalo da učestvuju hiljade ljudi i niko o tome ne reći ni riječi – i gdje zaprašivači ujedno zaprašuju i sebe i svoje familije, jednostavno je blesava, besmislena, tehnički nemoguća, a da neko nešto pokuša – bilo bi lako dokazivo. Ovo pokazuje da kandidat ima ili ozbiljnih problema s elementarnom naučnom logikom ili želi jednostavno prikupiti glasove onih koji se pale na ovakve teorije”, navodi Vojković.

Vojković zaključuje da Sinčić, mladi i nezavisni kandidat, isto kao i tri protivkandidat, prodaje maglu, ali je on prodaje “na kvadrat”.

“Većina toga iz programa uostalom uopšte nije u nadležnosti predsjednika Republike, neke stvari ne bi prošle ako se ne bi promijenio Ustav (2/3 većina svih poslanika), a par stvari se čak i kose s temeljnim dokumentima o ljudskim pravima. Dakle, u pitanju je otvoreno prodavanje magle ljudima koji možda i ne znaju cijeli ustavni sistem”.

Vojković upozorava da je u Hrvatskoj stanje jako loše, i da je država u recesiji već šest godina, da se ne otvaraju radna mjesta i da je veliki broj ljudi očajan.

“I povešće se za ovakvim idejama, jer nemaju ni snage ni volje analizirati što bi značio još jedan društveni eksperiment – kojih smo u prošlom vijeka imali puno, a niti jedan nije donio nešto puno dobra”.

On se slaže da Hrvatskoj trebaju nove političke snage i stranke.

“Ali ovakve političke snage, koje u biti računaju na dobivanje popularnosti zbog krize same, a program im je kombinacija pseudoekonomskih teorija, teorija zavjere i populizma – u biti samo dugoročno ojačavaju stav da se ništa ne može promijeniti. A kod takvog stava gledati ćemo promjene HDZ/SDP narednih 50 godina. Štaviše, ovakvi nastupi samo će ojačati te klasične političke snage”, navodi Vojković.

Pristalice Sinčića su na internetu vrlo agresivni, pa je Nik Titanik, čuveni karikaturista napisao: "Danas je bio dan koji me prosvijetlio. Naime, ako Vilibor postane predsjednik i time mi bude na meti karikatura, napadi pobornika desničarskih političara će biti mila majka prema napadima pobornika onog koji će nas spasiti od kondenzovane pare koju ostavljaju iza sebe avioni na nebu iznad Hrvata."

Vojković zaključuje: “Dakle, da za promjene, ali ono što nudi Ivan Vilibor Sinčić i Živi zid nisu promjene, već samo podsjetnik da može postojati i gore od postojeće politike. Društveni eksperiment koji se hrani krizom, koji se hrani sljedbenicima a ne simpatizerima i koji, kako smo se istorijski uvjerili više puta ne donosi ništa dobroga. Dakle, glede novih lica i novih programa u politici – više sreće drugi put!”