Penzije

Dugo razmišljam da pišem o ovoj temi, teško se usuđujem iako mi je, kao dugogodišnjem privredniku i analitičaru, poznata. Mnogo je klizav teren. Zašto? Jer pisati, a ne kritikovati pojedina rješenja, potom kritikovati a ne predlagati nešto bolje, nema smisla. Sem toga, mnogi se bave ovom temom, počev od penzionera do državnih institucija zaduženih za realizaciju penzione politike. Ipak ću pokušati uz svjesnost o rizicima.

Počeću od samih korisnika. Konstantno traže povećanje, odnosno usklađivanje visine penzija shodno zakonskom rješenju, posebno sada nakon “odmrzavanja”. Navode da su tokom moratorijuma prethodne dvije godine zakinuti usljed neusklađivanja, uz stalno isticanje kako su penzije veoma niske, nedovoljne i za kupovinu ljekova, a kamoli za nešto više. Naglašavaju da od tolikih primanja mnogi moraju pomagati i djecu koja su često puta bez posla. Koliko su niske penzije najbolje pokazuju podaci koji govore da oko 2.500 ljudi prima penziju od 100,40 eura, dok njih 30.000 prima manje od 175 (podaci uzeti iz Vijesti, Forum 5. decembar o.g.).

A vlast će na to: kolike god da su, opet su veće nego u Srbiji, BiH, Makedoniji, Kosovu, Albaniji - što je tačno. Takođe, potencira činjenicu da je broj penzionera (125.000) ogroman, kao i o vrlo nepovoljnom odnosu između broja uposlenih i penzionera. Situaciju usložnjava činjenica da se jednom broju zaposlenih ne uplaćuju doprinosi. Osim toga, trend rasta penzionera je brži u odnosu na porast zaposlenih. Ukoliko u skorijem periodu ne dođe do dinamiziranja razvoja ekonomije, biće više penzionera nego zaposlenih. Ovo rezultira konstantnim deficitom Fonda, koji se namiruje iz budžeta.

Zakon o penzionom osiguranju u svojim osnovnim principima se ne razlikuje mnogo od onog u okruženju, pa i šire. Odlučujuće su godine staža i visina uplaćenih osiguranja. Dakle, što više staža i uplaćenih doprinosa - veća je i penzija.

Uporedo sa postojenjem gore navedenih faktora, uslovi za penzionisanje postaju sve rigidniji. Sjećam se da smo u komunizmu imali 4 uposlena po penzioneru, uslovi su bili znatno povoljniji. Mora se priznati i da je Fond tada bio suficitaran. Zakon je bio jasan: 10 posljednjih godina činio je osnov za visinu penzije. Bio sam i tada rukovodilac i dobro se sjećam da smo tada praktikovali da buduće penzionere pred kraj radnog vijeka unaprijedimo, čime bi uvećali startni osnov i desetogodišnji prosjek. To je bila “privilegija” novopečenih penzionera i ništa više. Zakon se strogo poštovao, doprinosi uplaćivani bez izuzetka, a u penziju se išlo sa zakonom propisanim brojem godina. Nije bilo nikakvih namjenskih izmjena i dopuna zakona za jednokratnu upotrebu. I Fond je uvijek bio likvidan, te su penzije ostvarivane u tom periodu bile korektne.

Posljednjih 10-15 godina zakonska regulativa se mijenja, vjerovatno pod pritiskom drastičnog porasta broja penzionera i težine ekonomske situacije. Novine su i to da je predviđeno da se iz godine u godinu osnov za staž povećava za po 2 godine, tako da npr. za sve koji do kraja 2014. podnesu zahtjev važi osnov od 32 godine neprekidnih uplaćenih doprinosa. Po meni vrlo rigidna norma, jer usljed težine ekonomske situacije mnogi ne mogu ispuniti taj kriterij. Zašto? Iz jednostavnog razloga što smo imali 15-ogodišnji period tranzicije u kojem mnoge kompanije nijesu uspijevale da redovno sevisiraju neto plate, a tek doprinose... Zato su mnogi u aktuelnom trenutku stekli uslov o godinama starosti, a o dužini staža ne, te su im obračuni penzije, blago rečeno, niski. Tome doprinosi i činjenica o brojnosti onih što su odlazili na Biro rada, gdje im je staž povezivan na minimalne iznose, dočekavši uslov o godinama starosti “ušli” u grupacije navedene u drugom pasusu ovog teksta.

No, i u takvim uslovima često se posezalo za donišenjem propisa iz ove oblasti u suprotnosti sa ekonomskom logikom. Navešću Zakone o penzionisanju javnih funkcionera, vrhunskih sportista i istaknutih kulturnih i naučnih radnika. Zaista je čudno da javnom funkcioneru visina penzije bude uslovljena ostvarenom LD u mjesecu kada je podnio zahtjev za penziju. Takođe, sa pravom se postavlja pitanje da li su dobro odmejreni kriterijumi za vrhunske sportiste i kulturne i naučne radnike. Mislim da nijesu i sklon sam da sumnjam da se često istinske vrijednosti iz drugih, prije svega političkih, razloga obesmišljavaju.

Zato je nužno potrebno sada, na pragu nove recesije, podvrgnuti strogoj reviziji sva ta rješenja. Ovih dana uveliko se priča da će svi “stečajci” sa navršenih 30 godina staža poći u penziju i da će biti izglasan takav zakon. I ako sam čitavog života bio uz te radnike pomažući im, ovoga puta sam protiv takvog predloga. Mislim da je bolje rješenje da se stečajci korektno zbrinu, prije svega socijalnim programima, i da se učine maksimalni napori da se radno sposobni uposle na novootvorenim radnim mjestima, uvažavajući činjenicu da je u nekim godinama to dodatno otežano. Ovako - evo dodatnog problema za preopterećeni Fond, a ubijeđen sam da će cijenu na kraju platiti, ne samo korisnici već i država: možda ne na mostu, ali svakako na ćupriji.

Priča druga: Predlozi

Predlažem da se penzionerima-žrtvama tranzicije kojima je država povezivala staž na minimalna LP više od 10 godina izvrši revizija. Lako je utvrditi koje su kompanije bile žrtve tranzicije. Visina penzija njihovih radnika spada u navedenu grupu do 175 eura - zaista bijedno, posebno uz činjenicu o značajnom broju visokoškolaca, koji nijesu odgovorni za situaciju. Pored toga što su blizu 20 godina primali bijedne nadoknade (što iz matičnih firmi, što sa biroa), prinuđeni su da i posljednje dane podmiruju sa ovakvim penzijama. Zato predlažem da se iznađe korektivni faktor koji bi omogućio njihov povoljniji položaj.

Predlažem i da se što prije donese dugo najavljivani zakon o obavezi privrednih subjekata i svih drugih organizacija da uz neto plate isplaćuju i doprinose, i da izbjegavanje podliježe krivičnoj odgovornosti. Treba formirati takvu instituciju koja neće dozvoliti isplatu neto plata bez uplate odgovarajućih poreza i doprinosa.

Predlažem, takođe dugo najavljivani zakon, da se svim organizacijama u slučaju iskazivanja gubitaka u finansijskim iskazima ograniče prava na isplatu neto plata za naredni kvartal. Za primjenu ovog

Zakona treba propisati strogu obavezu podnošenja kvartalnih i godišnjih obračuna, kao i adekvatnu kontrolu iskazanih rezultata.

Samo na ovakav način, obzirom na dolazeće vrijeme, posebno na ekspanziju broja novih penzionera, država će moći koliko-toliko da očuva likvidnost Fonda.

( Ilija Kračković )