Živi zid

“Sloboda se ne može postići bez totalnog i opšteg ropstva tom cilju”, Borislav Pekić

Momak je rođen u Karlovcu, Hrvatska. Ima dvadeset pet godina i završio je elektrotehniku. Kada je imao jednu, velika država se počela raspadati, ras-padu sklona. Kada je dovršio dvije: vladar, oligarh i očuh nacije njemu susjedne, najmanje republike, uz amin vođe one najveće, potegao je pijanu vojsku na Dubrovnik. Kada je napunio šest: suveren njegove države dijelio je Bosnu. Kada je domakao prvi razred škole, velika zemlja bila je upokojena, a leš topao: bratstvo i jedinstvo je srušeno - kobno, kontrolisano i krvavo - ostavivši iza sebe iracionalnu mržnju jednih prema drugima i usađeni strah za sebe i svoje.

Djeca komunizma - tog nakaznog i sladunjavog anacionalnog eksperimenta stvorenog na kolektivnim nacionalnim snovima i snoviđenjima - presvukla su se u novu klasu. Od samoprozvanih proletera, čuvara zgaslog titoizma i revolucionarne tradicije, preko noći - kao vukodlaci tranzicije, postajali su kontrarevolucionari i očevi nacija, riječju - nacionalisti buržuji. Kako je nacionalizam - paranoja (Danilo Kiš), njome su šmitovski naoružali naše, nahuškavši ih, po matrici zla i davnije prevare, protiv njihovih. Zakovali su nas, vidio je to mladić svuda oko sebe - rastući, u opake zavade, koje su kao cvijeće zla bujale do zajedničkog neba.

Mladićev, “njegov” Tuđman, “moj” Đukanović, “njihov” Milošević ili “njihov” Izetbegović, tek su, uz svoje specifične usko-političke, usko-državne i usko-istorijske mantre, u biti, bili naličja jednog te istog: grube moći i goleme sile. Dok su pričali o krvi i tlu, prokrvili su naročito svoje i džepove sebi bliskih, a tlo privatizovali i privilegovali. Zato: nikako nije kompletna ona čuvena naslovnica Mladine (maj ‘95.) na kojoj se Slobo i Franjo sočno, usta u usta, ljube. Ne, morali su na njoj biti svi moćnici naših nemoćnih republika, u zanosnom, porno grupnjaku, orgijanju silnika.

U pubertetu, nesvjestan potpuno toga - a i kako bi, mlad - Ivan je dijelio sudbinu čitave, naše, nadgranične generacije: kljukali su nas nasljednici narečenih gospodara ratova i rovova, presvučeni u tranzicione elite i prvake demokratije, kljukali - balkanskim zidovima. Na razvalinama ratne ideologije koje su kao omladinci učili od najboljih, stvarali su ideologiju rata drugim sredstvima: poratnog profiterstva. Tri munkovska Krika: u Hrvatskoj je rat prošao, ali je HDZ opstao, u Crnoj Gori je rat prošao, ali je DPS opstao (kod nas je opstao i Đukanović!), u Srbiji je rat prošao, ali su SPS i slični opstali. Ipak, nijesu tek opstali, više od toga: ostali su pri dizginama sile. Monstrumi moći. Frankeštajni devedesetih.

Te neokomunističke političke hidre prihvatile su retoriku za novo vrijeme, umjesto džempera navukli skupa odijela i frajerske kravate, umili ratna lica i sprali krvave ruke, očuvali veze sa podzemljem i tajnim službama, pa se dali u kult novog višeg cilja - demokratizaciju. Nakalemljeni na odavno postavljene neo-komunisitčke infrastrukture i mehanizme vladanja, bez mnogo otpora društva ranjenog ratovima i neutralizovanog nemaštinom, iz-gradili su društvo po svojoj mjeri.

Povezali su se - lokalni blizanci politike - ovaj put na moderniji način - sa gospodarima geo-politike, pa prihvatili, u ovoj ili onoj mjeri, atlantističku korporativnu ideologiju, militarizujući društva, nanovo. Esencijalno gledano i nije, novoj gardi, bilo teško promijeniti ideološku potku. Jer: duh titoizma i duh imperijalističkog atlantizma, braća su po nedemokratskom - Goli otok i Gvantanamo razlikuju se po ideološkim predznacima, ali ne i po mučenju drugomislećih! Slušaju naša zamorčad vrlog novog svijeta: svoje, naše, vojnike šalju u tuđe ratove, po belosvjetskim zabitima, zarad intresa globalne anti-elite.

Multinacionalne korporacije i banke, sa sjedištem na njujorškom Volstritu i londonskom City-ju - u našim državicama uz ispomoć naših vođa - marioneta, bez trunke otpora i pobune - slobodu i pravdu svele su na karikaturu slobode i pravde. Nekontrolisano i perfidno porobljavaju sve što se porobiti može: od mesnih industrija do medija, od vlasti do opozicije, od poštenog čovjeka do zadriglog tajkuna. Ta globalna i globalizujuća ekonomska konjica, u stopu prati vojne intervencije, koji se planiraju u istim centrima, za iste ciljeve, za istu šaku ljudi. Mrak nas guta.

Suverenitet se stigmatizuje i sabotira. Jezik žargonizuje i birokratizuje (Teodor Adorno). Od država se - klasičnim ratom i/ili dužničkim ropstvom - stvaraju protektorati. Društva se anestetizuju mitologizovanim izobiljem i Facebook-om. Svijest, putem “udobne i uhodane, demokratske neslobode” (Herbert Markuze), postaje jednodimenzionalna. Komforno, kapitalističko - robovlasništvo. Svijet sveden na mjeru sve-moćnih.

Prokonzuli globalnog trenda na lokalnom nivou - u našim eksjugoslovenskim republikama - na pomenuto su se nakalemili vješto (modus vivendi: vještine namjesto vrijednosti), filozofijom predatorske turbo-akumulacije kapitala. No, ona se u našim pretpolitičkim i palanačkim društvima, pred našim očima odigrava kao providna - otimačina, razbojništvo i harač. Sanader, Đukanović i slična svjetovna, mafiokratska bratija, tako su, umjesto kulture organizovali kriminal, umjesto pravde uspostavili pravnu silu, umjesto nauke nametnuli plagijat znanja, umjesto institucija za sve utjerali institucije za probrane, a umjesto suštinske ideje - sirovu ideologiju. Tome se tepa: primjeri u regionu.

Mladić, dakle, ima dvadeset pet godina i neće da ćuti i trpi, navedeno. Dosta mu je okoštale elite: i vlasti, i opozicije. Dosta despotije banaka. Dosta propagande. Dosta HDZ-a. Dosta SDP-a. Dosta ustaljenog poretka stvari: kako doma, tako vani. Dosta ratnih i poratnih profitera. Dosta NATO-a. Dosta vječnog ponavljanja istoga. Dosta apatije.

Zove se Ivan Vilibor Sinčić i na zaprepašćenje Hrvatske, sa grupom mladih ljudi željnih promjena, nekoliko godina okupljenih u organizaciji Živi zid, nedavno je krenuo u nemoguću misiju i uspio, makar u jednom: kandidovao se za predsjednika Hrvatske (izbori: 28. decembra), postavši najmlađi kandidat ikada. Nije član političkih partija iz devedesetih. Nije poltron domaćih i inostranih centara moći. Nije briselski aparatčik ili atlantistički propagandista. Nije tehnokratizovani omladinac ili birokratizovani oportunista sa aktovkom. Nije robot, priča ljudski, ima petlju, bavi se istinom i misli. Nije li to, u ovakvom svijetu - fenomen? Nije li to putokaz za region? Itekako, iskra.

Uprkos medijskim blokadama, terenskim radom domogao se ogromnog broja potrebnih potpisa, pa se probio među četiri kandidata, od kojih su dva, predstavnici HDZ-a (Kolinda Grabar Kitarović) i SDP-a (Ivo Josipović), kako je kazao - suštinski iz “istog legla”. Sada se pomenuti boje njegove popularnosti. Na pitanje novinarke što bi učinio kada bi Hrvatska dobila poziv da ide u NATO rat, kaže: "Poziv bih odbio i povukao vojsku čak i iz Afganistana da se vrati u Hrvatsku i pomogne u lustraciji ratnih profitera koju bih sproveo odmah po dolasku na vlast".

To je način. To je nada.

( Marko Milačić )