Bitka žena za jednako pravo na nasljedstvo
Imovina i kapital se obično prenose na muške članove porodice, dok žene ostaju isključene, iako po zakonu imaju pravo na nasljedstvo
Za vrijeme sukoba na Kosovu, Širete Beriša je gledala kako srpski policajci ubijaju njenog supruga Nedžata i njihovo četvoro djece.
Najmlađe dijete tada nije imalo ni dvije godine, a najstarije bi napunilo 16 godina za dva mjeseca. Širete je pogođena u stomak. Pošto su pretpostavili da je mrtva, natovarili su je na kamion zajedno sa tijelima još oko 50 kosovskih Albanaca ubijenih 26. marta 1999. u Suvoj Reci.
Ona i dvoje njenih rođaka su jedini koji su preživjeli ovaj masakr, a izvukli su živu glavu tako što su skočili sa kamiona u pokretu.
U vrijeme kada se to dogodilo, Širete je vjerovala da poslije gubitka supruga, dvije ćerke i dva sina više nema šta da izgubi. Međutim, u međuvremenu je izgubila i kuću u kojoj je živjela.
Kuća je pripadala njenom svekru. Poslije rata, svekrva joj je rekla: „Šta će tebi kuća? Svi su mrtvi. To je sada naša kuća.“
Njena priča je ekstreman primjer problema koji je prisutan širom Balkana, mada obično u manje dramatičnim oblicima - problem diskriminacije žena u ostavinskim postupcima.
U ovim patrijarhalnim društvima imovina i kapital se obično prenose na muške članove porodice, dok žene ostaju isključene, uprkos tome što po zakonu imaju pravo na nasljedstvo.
Neki zvaničnici i aktivisti su pokušavali da promijene takav stav kampanjama koje se organizuju u javnosti, a i same žene se bore za svoja prava pred sudovima. Ipak, u tom procesu nailaze na snažan otpor tradicionalista, a dodatni problem je sporost preopterećenog sudskog sistema.
Uz pomoć međunarodnih dobrotvornih organizacija, Širete je upućena u inostranstvo na oporavak i tretman. Danas živi u Njemačkoj, ali ovog juna se vratila na Kosovo zbog postupka pred sudom u Suvoj Reci, koji vodi radi povraćaja prava na kuću koju je napustila.
Širete kaže da su muškarci iz porodice Beriša još 1997. napravili usmeni sporazum o podjeli porodične imovine. Nedžat je dobio dio velike kuće u kojoj je živio sa svojom porodicom. Njegov brat, i potom bratovljev sin, dobili su drugi dio kuće.
Međutim, kada se vratila poslije rata, Širete je naišla na zaključana vrata. Muževljeva porodica je odbila da joj preda ključeve.
„Samo sam željela da mi kažu da sam dobrodošla u svom domu“, prisjeća se, sjedeći u kući svojih roditelja u Muštištu, selu blizu Suve Reke.
Uz pomoć međunarodnih dobrotvornih organizacija, Širete je upućena u inostranstvo na oporavak i tretman. Danas živi u Njemačkoj, ali ovog juna se vratila na Kosovo zbog postupka pred sudom u Suvoj Reci, koji vodi radi povraćaja prava na kuću koju je napustila.
Širete ima 52 godine, ali izgleda starije. Osmjehuje se dok opisuje vrijeme provedeno sa Nedžatom, ali osmijeh se ne zadržava na njenom licu. Živjeli su lijep život, kaže ona. Suprug je radio kao službenik u lokalnom kulturnom centru i naplaćivali su kiriju za male prodavnice u prizemlju kuće. Ona se brinula o djeci i domaćinstvu.
Iza njenih pokušaja da dobije nazad svoju kuću stoji dug i težak proces. Sudski postupak je započela još prije 12 godina, ali njen advokat se nije pojavljivao pred sudom, pa slučaj nije ni razmatran. Novi advokat, Imer Koro, preuzeo je postupak u septembru 2012.
Koro priznaje da je sudski sistem na Kosovu opterećen ogromnim brojem neriješenih starih slučajeva, ali smatra da problem nije samo u tome. „Sudovi jesu preopterećeni, ali veći problem je u tome što zapravo ne žele da primijene zakon“, kaže on.
Koro kaže da je zakon jasan - imovina koja je prenijeta na Širetinog supruga sada treba da pripadne njoj. „Pošto je bila zakonito udata, ona ima puno pravo da naslijedi imovinu“, kaže advokat. Porodica njenog supruga drugačije vidi ovaj problem. Njen djever Dželal Beriša tvrdi da je imovina bila upisana kao vlasništvo njegovog oca. „Otac mi je ostavio imanje pisanim testamentom prije nego što je umro“, tvrdi on. Širete i njen advokat tvrde da takav dokument uopšte ne postoji.
U međuvremenu, ključeve kuće drži Dželal Beriša. On naplaćuje i zakupninu za prodavnice u prizemlju. „Ja plaćam porez na imovinu i zato imam pravo na zakupninu“, kaže on. „Rekao sam Širete: ’Uvijek si dobrodošla kod nas’. Ali ona odbija da dođe“.
Reklo bi se da je krajnje vrijeme da pravosudni sistem donese presudu. Međutim, Šaban Zekiraj, nadležni sudija u sudu u Suvoj Reci, kaže da je „zatrpan sa 800 slučajeva“. Sud je konačno održao pripremno ročište u septembru, ali slučaj još nije riješen.
Koro priznaje da je sudski sistem na Kosovu opterećen ogromnim brojem neriješenih starih slučajeva, ali smatra da problem nije samo u tome. „Sudovi jesu preopterećeni, ali veći problem je u tome što zapravo ne žele da primijene zakon“, kaže on.
Zakon protiv tradicije
Član 7 kosovskog ustava opisuje rodnu jednakost „kao fundamentalnu vrijednost za demokratski razvoj društva“.
Prema odredbama Zakona o nasljeđivanju i Porodičnog zakona, kada neka osoba umre njena imovina se dijeli između članova porodice, pri čemu prioritet imaju supružnik i djeca. Ukoliko postoji pisani testament, takav dokument može isključiti članove porodice iz nasljeđivanja samo pod određenim, jasno definisanim uslovima, ali nijedan od tih uslova se ne odnosi na rodnu pripadnost.
Vlasti su sprovodile kampanje za promovisanje rodne ravnopravnosti, podstičući parove da se pobrinu da vlasništvo na svojim domovima registruju na oba imena. Međutim, u velikom broju slučajeva vlasništvo na kućama se i dalje uopšte ne registruje, a ako se to i učini, imovina se upisuje samo na ime muškarca.
U televizijskoj poruci u okviru kampanje koju su vlasti pokrenule u septembru, uz podršku međunarodnih i lokalnih organizacija, prikazan je par mladih koji dijele parče torte, gledaju televiziju iz kreveta i zajedno kupuju kola, da bi konačno zajedno potpisali i vlasničke dokumente za svoju kuću.
„Svoje voljene možete učiniti srećnim tako što ćete sa njima sve podijeliti“, govori glas iz pozadine. „Imovina pripada oboma - registrujte svoju zajedničku imovinu“.
Ipak, stare tradicije teško odumiru. Mnogi i dalje vjeruju da imovina treba da se prenosi muškom linijom, zajedno sa porodičnim prezimenom. Prema podacima Agencije za katastar, više od 79% imovine registrovane na Kosovu upisano je na muška imena.
Posljedice siromaštva
Ekonomski faktori takođe imaju određenu ulogu u isključivanju žena iz nasljedstva. Roditelji tradicionalno ostavljaju kuću najmlađem sinu da se kuća i imanje ne bi dijelili. Podrazumijeva se da će o ostarjelim roditeljima brinuti porodica onog sina koji je naslijedio kuću.
U jednoj od najsiromašnijih zemalja u Evropi, gdje oko 30 odsto stanovništva preživljava sa manje od dva eura dnevno, takvom praksom zapravo se nadomješta funkcija državnog sistema brige o starima koji na Kosovu gotovo da i ne postoji.
Valbona Salihu, izvršna direktorka grupe Norma, organizacije koja se bori za prava žena na Kosovu, otkrila je slučajeve u kojima su porodice prilikom prijavljivanja smrti u porodici brisale žene sa spiska nasljednika - u pokušaju da se tradicionalna praksa održi u životu.
Neke žene i same odbijaju da iskoriste pravo na nasljeđivanje imovine koje po zakonu pripada svim licima iz nasljednog reda.
Čak i kada sud donese odluku kojom se potvrđuje pravo žene na nasljedstvo, činjenice života u ovakvom okruženju često onemogućuju njeno sprovođenje.
Organizacija Norma je prikupljala takve podatke direktno od sudova. Njihovo istraživanje pokazuje da žene koje pokreću ostavinske postupke postoje - ali njihov broj je znatno manji od broja muškaraca koji to čine. Izvještaj ove organizacije, nastao na osnovu analize podataka iz 2008. i 2009. godine, pokazuje da muških nasljednika ima tri puta više nego ženskih.
Suprug jedne tridesetogodišnje žene nastanjene na sjeveru Kosova umro je prije dvije godine od srčanog udara. Sud je donio odluku kojom je ona proglašena za zakonskog nasljednika stana koji je bio registrovan na ime supruga, objasnila nam je, pošto je pristala da govori pod uslovom da ne navodimo njeno pravo ime.
Prodaja ili davanje stana u zakup obezbijedili bi joj prihode koji su joj prijeko potrebni. Ali roditelji njenog pokojnog muža odbijaju da se povinuju sudskoj odluci. Oni i dalje žive u istom stanu, dok ona odgaja dvoje djece u stanu koji je iznajmila.
Čitav niz institucija na Kosovu radi na zaštiti prava žena, uključujući Agenciju za rodnu jednakost, koja ima 17 zaposlenih, kao i Pravosudni savjet Kosova. Ipak, nijedno od ovih tijela nije nam moglo dostaviti statističke podatke o broju žena koje pokreću ostavinske postupke pred sudom.
Organizacija Norma je prikupljala takve podatke direktno od sudova. Njihovo istraživanje pokazuje da žene koje pokreću ostavinske postupke postoje - ali njihov broj je znatno manji od broja muškaraca koji to čine. Izvještaj ove organizacije, nastao na osnovu analize podataka iz 2008. i 2009. godine, pokazuje da muških nasljednika ima tri puta više nego ženskih.
Fehmije Gaši-Bitići (49), pravnica iz Prištine, takođe je raskinula sa tradicijom. Od roditelja ništa nije naslijedila, ali već je kupila stan za ćerku kojoj je tek deset godina.
Hadži Gaši, profesor građanskog prava na Univezitetu u Prištini, kaže da odsustvo zvaničnih statističkih podataka ukazuje na propust državnih institucija da posvete dovoljnu pažnju problemu nasljeđivanja. Ipak, on vjeruje da su ljudi sve bolje informisani.
„Svakog dana je svijest o značaju nasljeđivanja sve veća“, kaže on. Gaši je izjavio da bi on sopstvenu imovinu podijelio ćerki i sinu na jednake djelove.
Fehmije Gaši-Bitići (49), pravnica iz Prištine, takođe je raskinula sa tradicijom. Od roditelja ništa nije naslijedila, ali već je kupila stan za ćerku kojoj je tek deset godina.
„Želim da budem dobar primjer za moja dva sina; želim da od majke nauče da imovina treba da se dijeli na jednake djelove.“
„Ne mogu dati imovinu sopstvene porodice čovjeku koji nosi drugačije prezime“
U tradicionalnim zajednicama, sporovi oko imovine rješavaju se na skupovima najstarijih članova porodice, isključivo muškaraca, koji se u tom poslu oslanjaju na Kanon Leke Dukađinija, zbirku tekstova drevnog albanskog običajnog prava.
Ali Pasoma, star 58 godina, predsjedava takvim skupovima za rješavanje sporova u Vučitrnu.
„Imovina pripada muškarcima. Ako porodica nema sina, imovina se prenosi na najbliže muške rođake“, objašnjava Pasoma i poziva se na Kanon, sjedeći u kancelariji elektro-kompanije u kojoj radi kao portir.
Pasoma je pristao da se sastane sa novinarkom, ali pod uslovom da sastanku prisustvuje i njen muški kolega.
„Ne mogu dati imovinu sopstvene porodice mužu moje sestre – čovjeku koji nosi drugačije prezime. Ako im se desi nešto loše (sestri i njenom mužu), ja ću ih rado zaštititi i pozvati da žive u mojoj kući. Ali ako hoće da mi oduzmu imovinu, onda nisu dobrodošli“, kaže on.
Istog dana, Pasoma je predsjedavao porodičnom okupljanju na kojem su se dvoje mladih supružnika saglasili da se razdvoje, što je takođe dobra ilustracija patrijarhalne tradicije u ovoj zajednici.
Svaku stranu u postupku zastupalo je po deset muškaraca, a odluku je konačno donijela grupa od još četiri muškarca.
Muškarci u prednosti širom Balkana
Na Kosovu, gdje više od 90 odsto populacije čine muslimani, davanje prednosti muškarcima u ostavinskim raspravama često se povezuje sa uticajem islama, kao i sa odredbama Kanona. Ipak, takva praksa na Balkanu nadilazi vjerske i političke granice.
Diskriminacija u pogledu nasljeđivanja je u Makedoniji jednako prisutna među etničkim Makedoncima, koji su uglavnom pravoslavni hrišćani i čine oko 63 odsto stanovništva, i Albancima, koji su uglavnom muslimani i čine tri četvrtine stanovništva.
Među vlasnicima nekretnina u Makedoniji ima pet puta više muškaraca nego žena.
Spasena Surlovska (78), nastanjena u selu Ljubanci nedaleko od Skoplja, radila je zajedno sa pokojnim mužem u pekari. Kada se kuće koje su ostale iza njenog supruga podijele, najveći di o će dobiti sinovi - iako ona danas praktično živi u kući svoje ćerke.
Ajdin Salihu (34), imam iz Aračinova, sela etničkih Albanaca, kaže da lokalne tradicije propisuju da žene ne mogu nasljeđivati imovinu, mada se „to kosi sa božjom voljom, sa Kuranom i sa državnim zakonima“.
„To je tradicija koja traje već mnogo godina, mada o roditeljima češće brinu ćerke nego sinovi“, kaže Surlovska.
Ajdin Salihu (34), imam iz Aračinova, sela etničkih Albanaca, kaže da lokalne tradicije propisuju da žene ne mogu nasljeđivati imovinu, mada se „to kosi sa božjom voljom, sa Kuranom i sa državnim zakonima“.
Na pitanje kako bi on to riješio u sopstvenoj porodici, odgovorio je da ne želi da predviđa budućnost, i dodao: „Nema nikakve sramote u čuvanju tradicije i mi od tradicije ne možemo pobjeći. Imam kuću i vjerujem da ću je jednog dana ostaviti sinu“.
Ipak, Jovo Vangelovski, sudija Vrhovnog suda Makedonije, izjavio je da se stvari mijenjaju. „Najveće promjene na ovom polju proistekle su iz obrazovanja žena“, kaže on. „Tako je ostvaren najsnažniji uticaj koji dovodi do napuštanja tradicionalnih vrijednosti i prihvatanja vladavine zakona“.
Diskriminacija žena u redovima aristokratije britanskog društva
Žene nailaze na teškoće u nasljeđivanju imovine i izvan Balkana. U Britaniji, gdje su udate žene stekle pravo nasljeđivanja imovine još prije 144 godne, diskriminacija u raspodjeli nasljedstva i dalje predstavlja problem, naročito u nekim muslimanskim zajednicama.
U čajdžinici iznad Gornjeg doma britanskog parlamenta, uz zvečanje porculanskih šolja, baronica Karolina Koks, stara 77 godina, objašnjava da želi da istupi kao glasnogovornik britanskih muslimanki koje se suočavaju sa diskriminacijom u ostavinskim postupcima.
U Britaniji postoji oko 80 šerijatskih sudova koji odbijaju da poštuju britanske zakone kada je nasljeđivanje u pitanju, kaže ona. Zato je ona podnijela predlog zakona kojim bi se paralelni sudovi proglasili nezakonitim.
„Oni (muslimanska zajednica) treba da poštuju zakone ove zemlje i zakone demokratije“, smatra ona.
U Ujedinjenom Kraljevstvu pravo je na strani žena i one to treba da iskoriste“.
Diskriminacija žena je problem i u jednom sasvim drugačijem segmentu britanskog društva – u redovima aristokratije.
Godine 2013, Britanija je usvojila Zakon o nasljeđivanju krune, čime je ukinuta praksa da muški nasljednici imaju prednost prilikom nasljeđivanja trona. Ali ćerke nosilaca britanskih aristokratskih titula i dalje ne mogu nasljeđivati zvanja svojih očeva.
Nagrađivana novinarka, specijalizovana za oblast zdravstva, Viktorija Lambert, koja nosi titulu vojvotkinje kao supruga Erla od Klankartija, vodi kampanju da se to promijeni. Ona u parlamentu podržava predlog zakona koji bi uveo rodnu jednakost i u nasljeđivanje titula plemstva.
U Crnoj Gori muških vlasnika nekretnina skoro tri puta više
U Crnoj Gori, muških vlasnika nekretnina ima gotovo tri puta više nego ženskih.
Dvojica braće, Milan i Jovan Stijepović, i njihov prijatelj Vesko Ražnatović, svi starosti između 40 i 50 godina, rade zajedno u malom restoranu u selu Dujeva, oko 20 kilometara od Podgorice.
Sva trojica su ponosni zbog činjenice da imaju samo sinove.
Jovan nam je rekao da njegova sestra nije naslijedila ništa od porodične imovine. O porodičnim prezimenima je govorio na isti način na koji to čine ljudi na Kosovu. U tradicionalnim zajednicama se pretpostavlja da će se ćerke udati i uzeti prezimena svojih supruga.
„Ne mogu pustiti u kuću ljude sa drugačijim prezimenom. Bog nam je ostavio tu tradiciju i mi je čuvamo“, kaže Jovan.
Crnogorski zakoni daju ženama i muškarcima jednaka prava. Ali, kao i na Kosovu, crnogorski sudovi su često izloženi kritikama zbog trajanja ostavinskih postupaka.
Ibrahim Smailović, sudija Osnovnog suda u Podgorici, kaže da je „sve izraženiji trend da žene traže nasljedstvo pred sudom“. Ali još ne postoji zvanična statistika o takvim slučajevima.
Ovaj tekst nastao je u okviru programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost koji sprovodi BIRN u saradnji sa Erste fondacijom i Fondacijom za otvoreno društvo.
Galerija
( Jeta Abazi Gaši )