Životni put dug devet decenija: Od rata sa Njemcima do Tita

Za devet decenija Mirko Drašković je prošao mnogo toga u životu - ratovao sa Njemcima, službovao u Vojsci, vidio Tita, bio jedan od rijetkih koji je u gradu pod Trebjesom imao automobil, dobio divan porod - sina i četiri kćerke.

Nažalost, srce mu je “ranjeno” - pored supruge, ostao je i bez dvije kćerke. Vremena nose sve, kaže mudra starina, i čovjek se mora miriti sa svim.

Ekipa „Vijesti“ zatekla ga je u bašti porodične kuće u nikšićkom naselju Kočani kako čita dnevnu štampu. Prije pola godine, kaže, mogao je to bez naočara, sada mora da koristi „duple oči“.

Rođen je 1925. godine, a bez supruge Nade ostao je prije 13 ljeta.

„Slušao sam od starih da je teško kada žena umre. Nijesam to mogao vjerovati dok se i meni nije desilo. Sa njom je otišla i milost i žalost, i razgovor i povjerenje”, kaže čiča Mirko koji u novčaniku čuva dvije fotografije - Nadinu i njegovu iz mladosti, u uniformi i sa ordenjima na prsima.

“Imam deset odlikovanja - za hrabrost, zasluge za narod, neka mirnodopska... Ponosan sam na njih kao i svaki drugi što bi bio. Čuvam ih u nekoj kutiji, mada mi je jedno unuk ‘likvidirao’. Velike štete da to uradi i sa ostalima. Unuk je važniji od svih odlikovanja”, kroz smijeh priča starina koji se sjeća prošlosti, ali ne živi u njoj.

Čiča Mirko je imao želju da Tita vidi za života. Ipak je on bio njegov vrhovni komandant, predsjednik države, čovjek koga je svijet poštovao.

“Dobio sam odmor i riješio da idem u tazbinu kada rekoše da Tito dolazi u Nikšić. Odustao sam od puta da bih ga vidio. U novinama pročitam da neće doći. Otišao sam za Niš i u tim istim novinama pročitao da je Tito ipak bio u Nikšiću”, prisjeća se Mirko.

Prilikom drugog Titovog dolaska odbio je, kaže, i po cijenu robije, da, kao član obezbjeđenja, ide na Panduricu, jer ovoga puta nije smio da propusti priliku da vidi vrhovnog komandanta. Sjeća se da su kola sa kojima je Tito došao bila zatvorena, a narod se nadao spuštenom krovu i prilici da bolje vidi predsjednika države.

“Trg je bio pun naroda. Tito nije bio na bini ni pet minuta i odatle je otišao u Željezaru. Ali eto, vidio sam Tita.

Sadašnjost mu se mnogo ne sviđa, ali, kako reče, ne bi mogao da predvidi kakva će biti budućnost.

Ratovao je od 14. februara 1944. godine do oslobođenja. Bio je izviđač u Šestoj crnogorskoj udarnoj brigadi. Borbe su ga vodile od Nikšića, gdje je na tvrđavi Bedem ranjen, preko Bosne, do Kosova, gdje ga je zatekla vijest o slobodi.

Kao zastavnik prve klase u avijaciji službovao je u Skoplju, Nišu, Leskovcu, malo u Zagrebu, da bi na svoj zahtjev došao u Podgoricu, gdje je nakon 40 godina aktivne službe završio karijeru. U Nišu je pored službe našao i ljubav svog života - Nadu.

Nije mu zamjeriti što je jugonostalgičar jer danas za Jugoslavijom žale i oni što su od Juge “zahvatili” tek po koju godinu, a ne on koji je je u njoj proveo najbolji dio života.

“U Jugoslaviji, onoj sa šest republika i dvije pokrajine, čovjek je od svoga rada mogao da živi kako sam želi - nije bilo bitno ko je profesor, redov, ko je kakve vjere i nacije. Bila je sloboda, radni staž zagarantovan, školstvo besplatno. Teško je to narodu danas zamisliti. Prije 46. godina kupio sam prva kola. Doćerao sam ih iz Ljubljane. Nije tada u Nikšiću bilo, mada ne volim neko hvalisanje, petoro kola. Vozio sam 'opela'. Kasnije sam kupio četvoro kola iz fabrike, a danas bi dobro bilo da mogu kupiti i bicikl”, kaže čiča Mirko.

Mirko žali što Crna Gora danas nema šta da izvozi osim ljudi. Volio bi da dođe vrijeme da omladina dobije posao prema školskoj spremi i sposobnostima, ali ne može ni da nasluti kada će se to dogoditi. Ne bi, kaže, ništa ni poručio mladima, jer to bi samo bila “blanko mjenica bez pokrića”, zato neka sve ide svojim tokom.

( Svetlana Mandić )