Svemir i zemaljski zakoni: Kome Mjesec zapravo pripada?

Prošlo je skoro 50 godina od kada je Nil Armstrong postao prvi čovjek koji je hodao po Mjesecu. „Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo“, kazao je američki astronaut, a ta rečenica je ušla u istoriju.

Ubrzo nakon toga, njegov kolega Baz Oldrin je sletio u oblast poznatu kao „Mora spokoja“, a nakon što je zakoračio gledajući pejzaž kazao je: „Veličanstvena pustoš“.

Poslije misije Apolo 11 u julu 1969. godine, Mjesec je ostao uglavnom netaknut – a ljudi ga nijesu posjetili od 1972. Međutim, to bi se uskoro moglo promijeniti, budući da je nekoliko kompanija izrazilo interesovanje za istraživanje i, moguće, iskopavanje u potrazi za resursima uključujući zlato, platinu i rijetke minerale koji su uglavnom koriste u elektronici.

Ranije ovog mjeseca, Kina je lansirala sondu Čange-4 na tamnoj strani Mjeseca i uspjela da u biosferi na površini zasije sjeme pamuka. Kinezi žele da postave istraživačku bazu.

Japanska firma iSpace planira da izgradi „transportnu platformu Zemlja-Mjesec“ i na Mjesecu sprovodi „polarna vodena istraživanja“. Ovi planovi su na samom začetku, kao i regulative koje bi se pobrinule da Oldrinova pustoš ostane netaknuta, ili bi se moglo dogoditi da jedini veliki prirodni satelit Zemlje postane predmet komercijalne i političke grabeži za teritorijom i resursima?

Potencijalno vlasništvo nad nebeskim tijelima je predmet rasprave još od „svemirske trke“ za vrijeme Hladnog rata. Dok je NASA planirala prvu lunarnu misiju sa ljudima u svemiru, UN su sastavile „Sporazum o svemiru“ koji su 1967. godine potpisale države među kojima su bile SAD, Sovjetski Savez i Velika Britanija.

U Sporazumu se navodi: „Svemir, uključujući i Mjesec i druga nebeska tijela, nijesu predmet državne aproprijacije kroz polaganje prava na suverenitet, okupacijom, ili bilo kojim drugim sredstvima“.

Džoan Viler, direktorka specijalizovane kompanije Alden advajzers, opisuje sporazum kao „Magna kartu svemira“. To znači da je postavljanje zastave na Mjesecu – kao što su to učinili Armstrong i njegovi nasljednici „besmisleno“, jer ne podrazumijeva „obavezujuća prava“ za pojedince, kompanije ili države kazala je ona.

U praktičnom smislu, vlasništvo nad zemljom i prava na iskopavanje na Mjesecu nijesu bila toliko bitna 1969. Međutim kako se tehnologija razvija, eksploatisanje resursa na Mjesecu radi profita – mada i dalje daleko – postaje sve vjerovatnija mogućnost.

UN su 1979. godine napravile Sporazum o aktivnostima država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima, poznatiji kao Mjesečev sporazum. U njemu se navodi da aktivnosti moraju biti sprovođene u svrhe mira, i da UN moraju biti obaviještene gdje i zašto neko planira da izgradi stanicu.

U sporazumu se takođe navodi da su „Mjesec i njegovi prirodni resursi zajedničko nasljeđe čovječanstva“ i da treba da bude osnovan međunarodni režim kako bi se „upravljalo eksploatisanjem tih resursa kada takva eksploatacija postane izvodljiva“.

Međutim, problem sa Mjesečevim sporazumom je u tome da ga je ratifikovalo samo 11 država među kojima su Francuska i Indija. Najveći igrači na toj sceni – uključujući Kinu, SAD i Rusiju – nijesu ga potpisali. Među potpisnicama nije ni Velika Britanija.

Vilerova kaže da, u svakom slučaju, „nije lako“ sprovoditi regulative naznačene u sporazumima. Različite države moraju da preko parlamenata usvoje dokumenta i pretvore ih u zakona i da se naknadno pobrinu da im se kompanije i pojedinci povinuju.

Profesorka Džoan Iren Grabinovic, bivša glavna urednica lista „Journal of Space Law“ slaže se da međunarodni sporazumi ne pružaju nikakve garancije. Njihovo sprovođenje je „složena mješavina politike, ekonomije i javnog mnjenja“, dodaje ona.

Postojeći sporazumi koji onemogućavaju nacionalno vlasništvo nad nebeskim tijelima, proteklih godina su dovedeni u pitanje. U Sjedinjenim Državama je 2015. usvojen Zakon o konkurentnosti komercijalnih svemirskih lansiranja, kojim se priznaje pravo građanima da posjeduju bilo koji resurs koji iskopaju iz asteroida. To se ne odnosi na Mjesec, ali bi se taj princip mogao lako proširiti.

Erik Anderson, jedan od osnivača kompanije Planetarni resursi, opisao je zakon kao „najveće priznanje vlasničkih prava u istoriji“.

Luksemburg je 2017. usvojio svoj zakon, kojim se pruža isto pravo vlasništva nad resursima nađenim u svemiru. Zamjenik premijera Etjen Šnajder je kazao da će zahvaljujući tom zakonu njegova država postati „evropski pionir i lider u tom sektoru“.

Volja da se istražuje i zarađuje novac postoji, a države su sve više spremne da pomognu kompanijama. „Jasno je da je iskopavanje, neovisno od toga da li se sprovodi sa namjerom da se materijal vrati na zemlju ili da se skladišti na Mjesecu, potpuno suprotno od nenanošenja štete“, kazala je advokat Helen Ntabeni.

Ona dodaje da se može čak tvrditi da su SAD i Luksemburg „nasilnički“ sebi otvorile put za kršenje odredbi Sporazuma o svemiru. „Čisto sumnjam da će visoka moralna načela o svjetu i državama koje zajedno istražuju svemir kao ravnopravne biti očuvana“, kazala je ona.

Džastin Parkinson, BBC

Prevela i priredila

N.Bogetić

( Vijesti online )