Kuća Salemovića, jedna od najstarijih i najljepših u BP: Više od nijemog svjedoka prohujalih vremena
Jedna od najstarijih i najljepših kuća u Bijelom Polju, iako “okupana” sivilom raznih arhitektonskh građevina, više je od nijemog svjedoka prohujalih vremena.
U dušu rijetke jedinstvne tradicionalne gradske kuće u centru grada, utkana je nesvakidašnja dobrodušnost i srdačnost porodice Mehmeda Salemovića, koja je prije oko devet godina restauracijom spriječila urušavanje i sačuvala njen autentični izgled.
Zato je kuća godinama omiljeno mjesto za fotografisanje posjetilaca i turista, naročito ljeti.
Kuću je prije nekoliko godina obišao i tadašnji ambasador Turske u Crnoj Gori Nijazi Tanilir sa suprugom.
Teško je reći da li je ljepša ljeti, sa prozorima oivičenim cvijećem, ili pod snijegom koji oboji njenu rustičnost.
Iako restaurirana, njen izgled, naročito ručno tesani strmi krov pokriven šindrom, uveliko podsjeća na izgled od prije oko 170 godina, kakvu je, doselivši iz Skoplja, zatekao Salem, od kojeg su kasnije nastali Salemovići.
O njenom autentičnom izgledu svjedoči i slika kuće poznatog bjelopoljskog slikara Rasima Hadrovića Polimskog, koja dominira jednom od soba na spratu.
Pored ove, u Bijelom Polju među starijim kućama su Gušmirovića, Kajabegovića, Kučevića i Muzurovića. Od njih, jedino je restaurirana kuća Kajabegovića.
Kuća Salemovića je bez temelja i za zemlju je “prikovana” kamenim zidovima debelim i do devedeset centimetara. Donji dio kuće je služio za vezivanje konja raznih trgovaca koji su dolazili u grad, pa time i za dodatni prihod porodice tada čuvenog krojača Ćerima Salemovića, Mehmedovog oca.
Postavljanjem drvenog patosa i prozora taj prostor je pretvoren u kuhinju i trpezariju, a noću je služio kao spavaća soba. Prizemlje je od kamena, a sprat od čatme, što kući daje posebnu draž.
Do soba na spratu vode strme drvene stepenice. Sobe zastrte ćilimima su omeđene debelim zidovima sa drvenim vratima sa rezom.
Ulazak u sobe, naročito najistureniju, sa plafonima od šašovca bez ikakve farbe, uz starinske lustere, sa desetinama eksponata raznih predmeta tog vremena, odaju utisak neke bogate muzejske postavke.
Tom sobom s kraja na kraj dva zida, tik uz prozore, dominira ogromna “zategnuta” sećija na kojoj se nalaze “šilteta” - jastuci, ispred koje je postavljena tegara, koja je nekada imala izuzetan značaj u organizaciji života.
Ta simpatična mobilna posuda sa bakarnim udubljenjem u koju se smještao žar, sa poklopcem, pored zagrijavanja prostorija služila je za kuvanje kafe ispijane u fildžanima, a za spremanje ukusnih kuvanih jela bila je što i sač za pečena jela.
Mašinu singericu od koje je stari krojač Ćerim hranio suprugu i petoro djece, i danas koristi Muradija. Patinu mašine za šivenje upotpunjuju stare vezene papuče sa svilenom košuljom.
Mehmed objašnjava da nije tačno utvrđeno kada je kuća građena, ali da vjerovatno potiče iz perioda do 1850. godine i da nije poznato da li je njegov pra pra djed kuću pravio ili kupio.
I njegov otac Ćerim i majka Lutva, kćerka tada poznatog imama Mustafe – Muja Dizdarevića koji je služio u džamiji koja se do 1957. nalazila na mjestu zgrade Elektroprenosa, cijelog života su ulagali u njeno popravljanje i održavanje.
“Otac je u šali govorio: ‘Dok drugi ljudi i parovi ovi odlaze na more, 40 godina održavam kuću na injekcijama’”, priča Mehmed, čiji je otac bio osnivač prve krojačke zadruge u Bijelom Polju. On kaže da je na ideju da restaurira kuću došao poslije majčine smrti, prije devet godina, naročito kada su se zidovi ‘krenuli’ prema ulici.
“Trebalo je dvije godine da nađem dasku-šindru za krov, dok su plafoni - šašovci zadržali autentični izgled i nikada nisu farbani. Iako su zidovi krenuli da ispadaju prema spoljašljnoj strani kuće, majstori su vješto uspjeli da zaustave dalje kretanje i klamfama - zadržali prvobitno stanje”, kazao je on, dodajući da su radovi trajali oko godinu dana.
Danas u prizemlju obnovljene kuće žive sestre Muradija i Bisera, a često im se pridruži i sestra Sanija.
Njima ne smeta što svako malo neko pozvoni na vrata da pita da li može da se fotografiše, a ponekad i da pogleda unutrašnjost.
A uz ljubazne domaćine, stare predmete, albume, kolače među kojima i popularne tri leće koje priprema Mehmedova supruga Edina, čovjek se lako zanese i zaboravi na sate.
( Jadranka Ćetković )