Niković ne može u CG da primijeni naučeno: Edukacija ljekara poslodavce ne zanima

Primarijus urgentne medicine, Vuk Niković, tvrdi da je tokom decenijskog usavršavanja stekao iskustvo u toj oblasti, ali naučeno ne može da primijeni i podijeli sa kolegama jer po povratku sa edukacije nailazi na zid ćutanja.

Niković smatra da zdravstveni sistem Crne Gore, iako mali, ima potencijala, ali da nedostaje bolja organizacija.

Napredak vidi, ali mu, kako kaže, “kao urgentašu“ taj proces djeluje sporo.

Niković je Medicinski fakultet završio u Kragujevcu, specijalizirao je urgentnu medicinu u Beogradu, a punih 16 godina radi u Hitnoj pomoći u Podgorici. Zvanje primarijusa dobio je prije dvije godine, a tvrdi da je put do tog društvenog i naučnog priznanja bio “vrlo čudan“.

“Zvanje primarijusa i pored ispunjenih uslova iz nekog razloga nisam dobio. Uslijedio je sudski spor, a nakon što sam ga dobio, dosije za primarijat je na volšeban način nestao iz Ministarstva zdravlja. Srećom, imao sam kopiju“, kazao je.

Niković ima 40 objavljenih naučnih radova, na SCI listi je 11, jedan u Medlajnu - vodećoj svjetskoj bibliografskoj bazi iz oblasti biomedicinskih nauka, a usavršavao se u Beču i Izraelu. U Beču, na Univerzitetskoj klinici za hitnu medicinsku pomoć AKH Hospital, boravio je tokom četiri godine, a posljednje tri mentor mu je bio prof. dr Anton Laggner.

U “Rambam Health Care Campus“ u Izraleu proveo je 2015. godine dvije nedjelje na intenzivnom kursu traume u masovnim nesrećama. To je, objašnjava, jedan od najreferentnijih kurseva, čiji je cilj da se kandidati obuče za pružanje urgentne medicinske pomoći u uslovima masovnih nesreća, poput poplava, zemljotresa...

“Kolega sa Nepala, koji je godinu ranije pohađao tu obuku, 2015. godine organizovao je cijeli trauma sistem kada je tu zemlju pogodio veliki zemljotres“, rekao je Niković.

Na kongresu Urgentne medicine na Zlatiboru 2016. sa kolegom - načelnikom trauma Centra iz Izraela držao je predavanje o organizaciji trauma sistema. U Beču se usavršavao u oblastima urgentne kardiologije, urgentnog ultrazvuka i terapijske hipotermije...

Niković objašnajva da je terapijska hipotermija spuštanje tjelesne temperature pacijenta na 34 stepena u 24 sata, kako bi se oporavak ubrzao, a posljedice svele na minimum. Predavanja o terapijskoj hipotermiji držao je u regionu, a i prvi rad, za sada najdraži, napisao je na tu temu.

Niković od 2008. godine učestvuje na kongresima i tada počinje da piše praktične slučajeve iz bolnice u Beču, kao i svoje iz svakodnevne prakse u Hitnoj pomoći Podgorica.

“Prvo predavanje na međunarodnom kongresu kao predavač po pozivu pričao sam o terapijskoj hipotermiji. Suština je kardiopulmonalna reanimacija, odnosno ukazati prvu pomoć u roku od osam do deset minuta i u kratkom vremenu spasiti život čovjeku kojem je prestalo disanje i rad srca, potom tjelesnu temperaturu spustiti i oporavak pacijenta ubrzati i posljedice svesti na minimum”, kazao je Niković.

Predavanja je imao u Taškentu (Uzbekistan), gdje je kolegama, sa čitavog Istoka, govorio o značaju urgentne medicine... Dobio je poziv da bude predavač u Sankt Peterburgu na istu temu.

“Nakon svih međunarodnih kongresa uredno obavijestim ustanovu u kojoj radim. Kada nadležne obavijestim šta sam naučio, nailazim na zid ćutanja. Neshvatljivo mi je da unutar sistema, koji je u vas uložio novac, ne možete to znanje da primijenite ili podijelite naučeno sa kolegama“, rekao je Niković.

On je pojasnio da poslije kongresa i usavršavanja podijeli informaciju sa nadležnima, ali da se ona “izgubi u administrativnom lavirintu“.

Kazao je da su ga ranije, prije odlaska na usavršavanja, podržavali Ministarstvo nauke, Glavni grad, ali i da se trudio da u nekim situacijama, poput posjete Taškentu, prezentuje turističku ponudu...

Upitan šta nedostaje Hitnoj pomoći, a standard je u evropskim ustanovama, Niković je odgovorio da je to terapijski protokol. To bi, tvrdi, omogućilo da pacijenti budu zadovoljni intervencijom, dok bi ljekarima omogućilo da ne dođu do greške. Protokol, smatra, ublažava stres kod zaposlenih.

“Zaposleni u Hitnoj pomoći imaju nezavidnu poziciju. Radni dan traje 12 sati, naredni dan 12 sati noću, a naredna dva dana sam slobodan“.

Niković smatra i da je njegov posao neadekvatno plaćen, ali ističe da “platu diktira budžet, a vi dijelite sudbinu ostalih kolega“.

Odgovorio je i da postaje monotono kada vam je pozicija nakon stečenog znanja ista kao kada ste počeli da radite.

Ljekara, mimo svakodnevnog posla, ispunjava i pisanje, a trenutno na papir stavlja četvrtu uspješnu kardiopulmanalnu reanimaciju u vanbolničkim uslovima, dok je peta u pripremi. Niković ističe da je u Podgorici imao tri reanimacije, a na usavršavanju u Beču dvije.

“Svaku svoju kardiopulmanalnu reanimaciju stavio sam na papir, objavio u stručnoj literaruri. Uspio sam da spasim život i sa tim se ne treba hvaliti, to je posao. Moj cilj je da mlađe kolege shvate značaj i suštinu“.

Stres narušava zdravlje zaposlenim u Hitnoj

Profesionalni stres, tvrdi Niković, veoma utiče na zaposlene, pokazao je njegov rad “Uticaj profesionalnog stresa na zaposlene u Hitnoj pomoći”.

On je sproveo ispitivanje na uzorku od 47 zaposlenih, koje je pokazalo da 76,6 odsto zaposlenih smatra da rad u hitnoj medicinskoj pomoći narušava zdravlje.

Prema njegovoj analizi, 70,2 odsto ispitanika osjeća se uplašeno nakon radnog dana, a 57,4 odsto imalo je stresne situacije. Analiza Nikovića pokazuje da 93,6 odsto ispitanika voli svoj posao, 46,8 je zadovoljno poslom, dok 72,3 odsto nije zadovoljno ličnim primanjima. Blizu 79 odsto smatra da je potrebna edukacija radi savlađivanja stresogenih situacija na poslu, dok 91,5 odsto ispitanika opravdava uvođenje obezbjeđenja.

( Ana Komatina )